Tko nam je ukrao nadu

Prije petnaest godina Hrvatska je bila sretna zemlja. Hrvatska je slavila blještavu Oluju, bila zemlja oduševljenja, ponosa i nade, općeg osjećaja da je sve izgledno i moguće. Danas se Hrvatska doima kao otužna domovina tugaljivih i razočaranih, zabrinutih ne samo za sebe i svoju djecu, nego čak i za sudbinu same Hrvatske. Nekadašnju radost i nadu izabrani su „naši dečki“ uspjeli i potisnuti i pretvoriti u otužnost, pa i u beznađe. Istodobno su svjetski meštri i domaći alkemičari obmane uspjeli blistavi hrvatski ratni trijumf pretvoriti u sumnjivu pobjedu. Nakon Oluje Hrvatska je bila vesela, optimistična i važna – danas se i nekadašnjim optimistima čini emocionalno i moralno prazna. U samo tri dana osloboditi zemlju mogla je samo izuzetno spremna, voljna i domoljubno zanesena vojska. Njezin bi trijumf bio bez sjene da nije bilo ljudskih mizerija kojima nije bilo do časti i do vlastitog poštenja. Usprkos dalekovidnim i očinskim upozorenjima blagopokojnog kardinala Kuharića da se na zlo ne odgovara zlom, neki ga nisu slušali. Još danima nakon Oluje pljačkalo se, otimalo i kralo. Haaškim će tužiteljima to biti samo privitkom zločeste optužnice o „zločinačkom pothvatu“. Osjećaj gorčine glede optužnice protiv hrvatskih generala postalo je trajno hrvatsko osjećanje. Kao i osjećaj nepravde kada su posrijedi srpski generali. Dok Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, u zatvorskoj neizvjesnosti i tjeskobi čekaju sudsku odluku, a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, za što će biti optuženi, Veljko Kadijević, Aleksandar Vasiljević i Blagoje Adžić mirno ispijaju svoje penzionerske kave, a Ratka Mladića „stalno traže“, ali nikako da ga nađu! Kao da su hrvatski vojnici ratovali u Šumadiji, a miroljubivi i dobroćudni beograski generali u Slavoniji brali šumske jagode! S trpkim okusom haaške pravde pomiješao se i osjećaj čuđenja nad našim atavizmima pobuđenim zovom “privatizacije i pretvorbe“. Mnogi su to shvatili kao priliku za jagmu. A mnogi su i omastili brk. Ostat će valjda neshvaćenim kako je toliko moguće pokrasti vlastitu državu. Zanos i nada su nakon Oluje zamijenjeni ogorčenjem zbog „tajkunizacije“ i lopovštine. Hrvatska je s vremenskim udaljavanjem od Oluje sve više postajala siromašnom zemljom bogatih pojedinaca. Politički majmuni su požderali sve naše „banane“, po cijeloj državi razbacali kore i otišli, a nama cinično obznanili: „Mi smo u banani!“ Mi jesmo, oni nisu. Usporedo s tzv. materijalnim siromašenjem, odvijalo se i duhovno. Sustavno „ispiranje mozgova“ dovelo je do svojevrsne krađe nacionalnog pamćenja, ne samo do revizije bliske prošlosti nego i do njezine inverzije. Obrambeni i oslobodilački rat gotovo da je pretvoren u „građanski rat“, a Hrvatska u zemlju koja u tome ratu „i nije bila čista“, koja da se i nije prepoznatljivo razlikovala od onih koji su je napali! Dokle je reprogramiranje sjećanja otišlo, možda je simbolički najzornije na primjeru Lepe Brene i Marka Perkovića Thompsona. Ona, koja se ponosna slikala u agresorskoj uniformi može pjevati u pulskoj Areni, a on, koji je bio hrvatski vojnik, ne može!?! Prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, koji se usudio misliti Hrvatsku, dok drugi nisu mogli misliti ništa osim Jugoslavije, nema u glavnom gradu te Hrvatske ne samo spomenika nego ni ulice. Ima samo gradsku livadu po kojoj građani šeću svoje pse, koji zapišavaju kestenova stabla te gradske pustopoljine. U samo petnaest godina Hrvatska je postala neprepoznatljiva samoj sebi. Možda je najpogubnije – gubljenje nade. Dešperacija je velika, no mogući je novi hrvatski „izazov nade“, njezin olujni uzlet, u njezinim ljudima, u marljivosti i odgovornosti običnih i u daru izuzetnih, izvrsnih (poput Blanke Vlašić i Sandre Perković), kakvih mi imamo i u drugim područjima.