Tko nas to uvjerava da još nismo za EU?

Amerikanci nikad ne bi dopustili da se njihovu generalu sudi na međunarodnom sudu, niti bi ad hoc sudovima dostavili povjerljive dokumente iz Bijele kuće kako bi pomogli tužiteljstvu da podigne optužnicu protiv njih samih. Te su činjenice dobro poznate i hrvatskom iseljeniku druge generacije Jack Bariću koji za američku publiku priprema dokumentarac o generalu Gotovini.

Barić se rodio u San Pedru, u Kaliforniji, ali s ponosom naglašava da mu je otac podrijetlom s Ugljana, a majka s Dugog otoka. Upravo ta kombinacija hrvatske emocionalnosti, iseljeničkog odgoja protkana željom da domovina njegovih roditelja bude samostalna i američke realnosti koju posjeduje Barić garancija su da će dokumentarac biti uspješan. On će znati kako ispričati priču koja će Amerikancu biti razumljiva i pokrenuti emocije jer u Hrvatskoj se često prebrzo zaključuje kako "mi to znamo bolje" napraviti, a na kraju niti snimamo filmove o herojima Domovinskog rata niti želimo imati heroje.

Oni koji o tome odlučuju misle da se njima treba diviti, da su političari naši istinski heroji. A iste te salonske junake trebalo bi upozoriti da je zabrinjavajuće za identitet hrvatske politike da se u Americi počelo govoriti ljepše i bolje o nama i našim uspješnim ljudima nego u domovini. U to sam se uvjerila i početkom tjedna slušajući jordansku kraljicu Noor i Heidi Kuhn, predsjednicu humanitarne organizacije Roots for Peace.

Dvije dame divile su se ljepotama Hrvatske i naporima uloženima u razminiranje najavljujući ljetovanje u našoj zemlji. Na svečanom ručku organiziranom na brodu Queen Mary 2  nekoliko se sati moglo slušati kako je Hrvatska oaza na Mediteranu i kako u toj maloj, ali prelijepoj zemlji žive divni, gostoljubivi ljudi. Iz takve sredine je, naglasile su, potekao i Miljenko Grgich, kalifornijski vinar koji je prije četrdesetak godina na bocu svog vina stavio hrvatski grb. I nije ga skinuo ni kad mu je, kako mi je ispričao, prijetila i jugoslavenska diplomacija.

U okružju onih koji iskreno vole našu zemlju i uvjeravaju nas da tako kvalitetan sir ili janjetinu nisu nigdje u svijetu jeli, da je more čisto, a mirisi polja na Korčuli, Braču ili Hvaru božanstveni te da nisu doživjeli da starica u tradicionalnoj odjeći u Konavlima poziva goste u kuću na domaću rakiju te odbija novac, može se s tugom zaključiti kako je Hrvatska u očima stranca ljepša nego u našima.

Mi stalno tražimo mane misleći da se trebamo prilagođavati svijetu da bi nas drugi prihvatili, a jedino što trebamo mijenjati jest neke od nesposobnih i korumpiranih političara. Kad slušam kako Hrvatsku hvale u Americi, pitam se tko nas to onda uvjerava da mi nismo spremni za europske integracije, da još trebamo čekati za ulazak u "društvo velikih"? Hrvatima se stalno nameću kompleksi i krivnja kako bi nas se lakše kontroliralo.

Najgore je ako im povjerujemo!