Tko se još boji Nikolića

U državnom vrhu nastala je uzbuna nakon izjava četničkog vojvode i novog srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića. Uzbuna je takva da naš šef države Ivo Josipović javno kaže kako Nikolićeva uloga u Šešeljevoj politici danas izaziva strah, a za inoministricu Vesnu Pusić Nikolićeve su izjave šokantne. I tako se svi šokiraju onime što je poznato, ništa novo, što desetljećima gmiže u susjedstvu, što nikad nije uginulo, čemu nikad glava nije odsječena, dapače, ono što je i te kako živo, a to je ogromna četnička zmija koja je sad s beogradskog trona najednom sve iznenadila svojom pojavom.

Ali tako i treba. Josipović je po Hrvatskoj u posljednje vrijeme ganjao ustaške zmije, Šprem i Milanović podržavali su ga, a sve ustaške zmije, ako i postoje, ne mogu se ni na koji način usporediti s četničkom koja nikad nije slomljena na našim istočnim granicama, a bome ni u Hrvatskoj. Tako i treba jer je naš državni vrh bio sljubljen s Borisom Tadićem i gradio s njime politiku na klimavim, nezdravim temeljima. Našima u državnom vrhu, koji su nerazumljivo opčinjeni Beogradom, valjda i zbog neke osobne melankolije prema bivšoj Jugoslaviji, nikako nije moglo postati jasno da se u Beogradu ništa ne mijenja, da je sve ostalo isto, samo je retorika bila drukčija. Jer da se išta promijenilo, onda ne bi danas u Srbiji treća politička snaga bila Miloševićeva stranka koju je trebalo zabraniti nakon Miloševićeva pada. I da “mali Slobo” danas utječe na smjer srbijanske politike. Ne bi Tadić vani, u Europi, govorio i obećavao jedno, fingirao naprednog političara, a kod kuće koketirao sa svima, pa i s četnicima. I da se ne govori koliko je sustav pod njegovim vodstvom postao korumpiran, da je i Europska unija od njega dignula ruke. Ne bi četnici bili izjednačeni s antifašistima, niti bi se sad toliko natezalo oko Draže Mihailovića kojemu su komunisti montirali suđenje, ali ratni zločinac je bio.

Svakog malo boljeg poznavatelja srbijanskih političkih i društvenih prilika ne iznenađuje Nikolićeva pobjeda ni njegova retorika, koliko god netko mislio da se on promijenio, da je postao napredan, kako stoji u nazivu njegove stranke. Retorika je ostala ista. No ona više nema mehanizme kako provesti u djelo ideju o Velikoj Srbiji. I tu sve staje. Nikolić to priznaje. On može maštati svoje četničke snove, ali s druge strane Dunava ne samo da je samostalna Hrvatska, koja je Srbiju i njezine satelite porazila u ratu, nego je ti i kišobran NATO-a. Pa da i sam Putin podržava Nikolića, neće ni Rusija u rat protiv Zapada.

Stoga nema potrebe uopće pridavati neku posebnu pažnju Nikoliću i njemu sličnima. Sve je to već viđeno! A još manje ima mjesta za neki strah ili šok. U strahu i šoku samo su oni koji su sve vrijeme gurali glavu u pijesak i nisu htjeli vidjeti i priznati kako nam Beograd godinama smješta smicalice, a mi se smješkamo i još mu otvaramo svoje dvorište. Za Hrvatsku je ovo najbolje što se moglo dogoditi. Nikolićeva pobjeda sad će na pravi način pokazati kolika je razlika, koliki je civilizacijski ponor između Srbije i Hrvatske! Ponor je toliki da će i njihovi najtvrđi saveznici, Britanci i Nizozemci, sad biti na teškim mukama, jer u vodu padaju svi njihovi planovi o nekakvoj jugosferi. A s time i planovi naših domaćih jugosferaša. Možda su baš i zato ustrašeni i šokirani Nikolićem, ne toliko njegovom retorikom, koliko zaokretom na balkanskoj političkoj sceni koja je pomrsila njihove planove. Pupovcu i SDSS-u to sigurno nije drago. Mesić će pak reći da svaki političar ima mrlju u karijeri, pa i Nikolić, četničku. A Mesić ustašku. Smješta se Karamarku da je pandan Nikoliću, što je na granici govora mržnje...

Kako god, Srbija mora pasti na dno da dođe do promjena, a s Nikolićem ide prema dnu. Hrvatska pak mora naprijed. Nakon što smo dobili rat na bojnom polju, trebaju nam pobjede u gospodarstvu. I što više satrati glavu udbaškoj zmiji koja je najživlja u Hrvatskoj!