Tko se plaši stranih ulaganja

Pretjerana birokracija i korupcija osnovni su elementi koji zaustavljaju strana ulaganja u Italiju, kazao je nestranački premijer Mario Monti nakon razgovora s katarskim emirom Al Thanijem. A Katar je, upravo, za 700 milijuna eura kupio modnu kuću Valentino. Mayhoola for Investments Spc, društvo u kojem glavni kapital ima katarski emir, kupilo je tu modnu kuću od tvrtke Permira, obitelji Marzotto, koja je 2007. preuzela kontrolu nad kućom Valentino kada se modni kreator Valentino Garavani povukao. Nakon što su velike talijanske tvrtke kao Fendi, Gucci, Bulgari prodane strancima, i Valentino više nije u talijanskom vlasništvu.

Kada bi barem bilo više stotina ili više tisuća Valentina, bila je poruka talijanskih ekonomista. Strana ulaganja u Italiju 2011. smanjena su 53% u odnosu na prošlu godinu. Prema podacima OECD-a Italija je predzadnja u Europi, ispred Grčke, po stranim ulaganjima od 2001. do 2010. godine. Stranih ulaganja u Italiju bilo je samo 1,2% od bruto nacionalnog dohotka (BND) dok je, primjerice, u Veliku Britaniju bilo 4%, u Irsku čak 13,6%, Belgiju 13,5%, Estoniju 9,9%, Slovačku 6,9%, Švedsku 4,6%, a u Grčku samo 0,8%. Strana ulaganja utječu na porast BND-a. Predsjednik talijanske republike Giorgio Napolitano kazao je kako je potrebno prevladati “birokratske zapreke i sve ostalo što sprječava strana ulaganja u Italiju koja bi mogla pridonijeti razvitku i zapošljavanju, prije svega mladih.”

Na pitanje novinara što ga sprječava da uloži dodatni novac u Italiju, katarski emir Al Thani odgovorio je: “Corruption”. Korupcija je posljednjih godina ponovno zavladala Italijom, nakon što je 90-ih bila suzbijena protukorupcionaškom istragom nazvanom “čiste ruke”. A, zašto bi netko iz Katara ili drugih država sa suverenim fondovima (Kina ima više od milijarde dolara, Arapski Emirati 627 milijardi dolara, Norveška 593 milijardi, Saudijska Arabija 533 milijarde, Singapur 400 milijardi, Kuvajt 296 milijardi, Katar 100 milijardi dolara...) trebao platiti dodatne milijune kako bi nekoga podmitio za kupnju onoga što je na prodaju. Korupcija raste proporcionalno s birokratskim zaprekama. Što ima više zapreka, to je više osoba za podmićivanje.

Što posjeduje katarski emir? U vlasništvu ima nogometni klub Paris Sant Germain, londonsku robnu kuću Harrods, 20% londonske burze, 6% Credit Suisse, 10% Porschea, 17% Volkswagena, 10% Lagarderea, 2% Luis Vuittona... Ove je godine kupio, od američkog poslovnog čovjeka Toma Barracka, Costu Smeraldu, dio Sardinije s hotelima i plažama. Da, još je 60-ih godina arapski princ Karim Aga Khan za sitan novac od sardinijskih pastira kupovao zemlju i uvalice na Sardiniji i sve pretvorio u luksuzno ljetovalište za najpoznatije svjetske bogataše. Dakle, krenimo od pretpostavke da neki stranac želi otkupiti napuštene prostore na nekom hrvatskom otoku i pretvoriti ih u ljetovališta. Bi li to mogao učiniti?

Još jednostavnije pitanje. Zašto u Hrvatskoj nastaje tolika pobuna kada se želi neku tvrtku prodati strancu? Spočitava se, primjerice, što su strancima prodane glavne hrvatske banke, a pritom se ne postavlja pitanja bi li one opstale bez vanjske pomoći. Bit će onih koji će kazati kako su sanirane od novca hrvatskih poreznika prije negoli su prodane. Ali, da nije bilo tako, ne bi bile prodane nego darovane ili zatvorene. I tako oko svega, a zaboravljamo kako su završila neka poduzeća kojih su se domogli tzv. hrvatski tajkuni. Spomenimo samo sudbinu Slobodne Dalmacije.

Bez stranih ulaganja nema napretka jer sama država pa bila ona velika kao Britanija ili Njemačka, ne može napredovati isključivo s domaćim novcem. Stoga je izbor vrlo jednostavan. Ili se trebamo zatvoriti i zaustaviti svaku vanjsku investiciju kako bi sve bilo hrvatsko ili dopustiti ulazak stranom kapitalu. A, i pritom moramo znati da strani kapital ne dolazi zbog hrvatskih lijepih očiju, već zbog zarade.