Tko se sve može crveniti

Čak i pristaše Jadranke Kosor moraju priznati da je predsjednik dr. Ivo Josipović lucidnim reakcijama na premijerkine provokacije samo učvrstio svoj položaj na ljestvici popularnosti. Iako se zaista dao uvući u kampanju, a i mesićevski je pretjerao. Osobito jer se njegova dosjetka s kukulele opcijom kronološki nadovezala na, iako opravdanu, premijerke nedostojnu žalopojku da je postala žrtva seksizma lidera susjedne države koji osokoljen nedavnim i tobožnjim buđenjem savjesti agresora napadno glorificira te ustupke pravdi razbacujući se etičkim lekcijama o odnosu prema optuženima u Haagu. Baš je srbijanski predsjednik pozvan za tako drčan stav.

Stoga je dr. Ivo Josipović imao prostora da Borisu Tadiću pošalje koju svoju domišljatu notu kakvu je odsvirao Jadranki Kosor. Možda i diplomatski grubu, kad je već premijerku, a kamoli ne damu, putem web portala Politikaplus mogao pitati zar nema pametnijeg posla od bavljenja prebrojavanjem predsjednikovih izaslanika na društvenim događanjima. Neumjesno, čak i da je posve u pravu. A nije! Jer, i on zaslužuje prijekor što potiče glođenje oko toga koji će političar i u čije ime nazočiti kakvoj apolitičnoj priredbi. Što bi dodjela Oskara tek bila da joj nazoče Obamini izaslanici. Riječ je o svojevrsnom atavizmu iz vremena kad se po posjetima političara cijenilo tko jest ili nije u milosti, koja regija i kako kotira, te što je koji političar dao ili može dati svome zavičaju. Upravo je to bio i temelj obrane, pred sudom neuspješne, Damira Polančeca kao potpredsjednika Vlade. Uzgred, kakav je smisao u premijerkinoj zloporabi prvog dana škole u Svetoj Nedelji gdje je zbog 1514 prvašića više nego lani hvalila uspješnost vladine demografske politike. Što, ako i jest uspjeh, nije uspjeh njezine, pa ni Sanaderove vlade, već koalicijske koja je vladala kad su ti prvašići začeti.

Dakle, ako već predsjednik osobno nije mogao nazočiti Zlatnim žicama Slavonije, zar je zaista trebao taj glazbeni događaj koji je prenosila javna televizija obdariti nazočnošću glavnog tajnika i člana izbornog stožera SDP-a koji ima još nekoliko tamburaški relevantnih funkcija!? Zar bi bez tog esdepeovca, koji trenutačno nema što raditi za plaću nekoliko puta veću od prosjeka i privilegije kakve samo vrijedni poput njega imaju, ostao dojam kako je to bezvrijedan glazbeni događaj!? Što bi Zlatne žice dobile ili izgubile da je predsjednik umjesto njega poslao hadezeovca jednako “rođenog da sluša”!? Dakako, osim što bi bio zadovoljen premijerkin osjećaj za predizbornu pravdu.

Ali, uza sve političke i etičke primjedbe koje se mogu uputiti dr. Josipoviću, zaista bi bila šteta da nam nije pokazao i to svoje drugo, drsko lice intelektualca. S nekoliko rečenica u kampanju je unio nov politički pojam - kukulele opcija - koji se prenosi i izvan granica zemlje. Efektno je ušutkao hadezeovce koji mu spočitavaju projekt “crvene Hrvatske” koji se temelji na njegovoj nepažljivoj izjavi iz predsjedničke kampanje uzvrativši im kako se crvenimo od nevolje, jada i siromaštva. Ismijao je zastrašivanje crvenilom iz stranke u čijem su vodstvu bivši komunisti i razobličio je licemjerno pozdravljanje generala koje su upravo oni izručili Haagu. Sve ono što je HDZ proteklih tjedana svojim desnicama marljivo gradio protiv SDP-a, Josipović je sam srušio. Jedino nije u pravu kad kaže da će HDZ-ova strategija njegova uvlačenja u kampanju “ući u antologiju političkog marketinga”, kao ni, kako tvrdi, visokopozicionirani hadezeovci koji mu se ispričavaju zbog “strategije besmislenog sukobljavanja”. A što smislenije HDZ ima osim da ukazuje na opasnost od političkog jednoumlja, što neke birače ipak može više zabrinuti nego što esdepeovce zabrinjava crveni li se predsjednica Vlade i HDZ-a što je devet godina sjedila uz optuženog “ratnog profitera”, dok su ih oni gledali iz prvog reda.