Tko se u Italiji plaši izbjeglica iz Afrike

Europa na čelu s Italijom i Francuskom stavlja oklop pred izbjeglicama s ratnih prostora u sjevernoafričkim zemljama iz kojih su godinama hranili i vlastito bogatstvo. S diktatorima su stvarani paktovi (Berlusconi je ne samo stvorio pakt s Gadafijem nego mu je u znak zahvalnosti za postignut dogovor poljubio i ruku) kao da će oni vječno trajati i kao da ne postoje ljudi u tim zemljama. Ono što se sada događa u arapskim zemljama događalo se koncem osamdesetih godina u istočnoeuropskima. Ljudi su željni slobode. Zapadnoeuropske zemlje zagovaraju slobodu, verbalno podupiru pobunu protiv diktatora, ali istodobno ne žele pomoći izbjeglicama iz nedemokratskih zemalja. Čelnik sjeverne lige i ministar u Berlusconijevoj vladi desnog centra Umberto Bossi poručio je izbjeglicama koje dolaze na Lampedusu: “Skinite mi se s one stvari”. Najgore je to što nitko iz Berlusconijeve vlade nije kazao Bossiju da bi se on trebao skinuti s ministarske fotelje. I predsjednik države Giorgio Napolitano ovih je dana u New Yorku pohodio mjesto na koje se iskrcalo četiri milijuna talijanskih izbjeglica, koji su u novome svijetu pokušali potražiti sreću koju nisu imali u svojoj zemlji. Italija se od zemlje emigranata pretvorila u zemlju imigranata, ali mnogi su Talijani zaboravili da su njihovi očevi i djedovi bili isti kao osobe koje sada dolaze na Lampedusu i kojima se poručuje neka se skinu s brige. Istina, Bossi prenosi mišljenje nekih svojih birača i misli da će dobiti glasove i na sljedećim izborima, ali zaboravlja kako svojim izjavama puše na žar rasizma. I sjevernoligaški ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni već mjesecima najavljuje najezdu, pa i milijunsku, izbjeglica iz Libije, Tunisa i drugih zemalja Afrike, a do sada je na Lampedusu stiglo samo šest tisuća, u ovoj godini ukupno 20 tisuća izbjeglica, a više ih je od polovice vraćeno u zemlje iz kojih su krenuli. Gotovo da se želi ljude plašiti drugim ljudima. I to onima koji bježe iz pakla, onima kojima se propovijeda sloboda i demokracija, kojima se govori o blagodatima, a kada zatraže pomoć, jedva im se ponudi obrok. Kao što Bashar Assad optužuje vanjske i unutarnje neprijatelje za pokretanje prosvjeda u Siriji (i Titova je Jugoslavija živjela od zastrašivanja pučanstva stranim i unutarnjim neprijateljima), tako europske zemlje plaše svoje pučanstvo imigrantima. Europa koja počiva na temeljima kršćanstva ne ponaša se nimalo kršćanski prema slabijima. Prema Lisabonskom ugovoru cijela bi Europska unija trebala djelovati u zbrinjavanju imigranata. I trebala bi, na primjer, dopustiti dolazak onih imigranata koji imaju već rodbinu u europskim zemljama, a takvo nešto Francuska, na primjer, ne čini. Na granici s Italijom Francuska zaustavlja izbjeglice iz Tunisa premda mnogi od njih imaju braću ili sestre u francuskim gradovima.

Većina arapskih izbjeglica zasigurno će se vratiti u svoje zemlje kada one budu krenule demokratskim putem. Tako su zapadnoeuropske zemlje plašile svoje građane najezdom ljudi iz istočnoeuropskih zemalja, pa se veliki egzodus nije dogodio, a i oni koji su svojedobno otišli, već su se vratili u svoje zemlje i sada dolaze samo kao turisti. Tako će se i Arapi vratiti u svoje zemlje. A što će misliti, kakav će odnos imati prema staroj Europi?