Europska unija nije nikakva savršena naddržavna tvorevina. Ali je danas jedino mjesto u Europi koje Hrvatskoj jamči daljnji razvoj i prosperitet. Gdje vide Hrvatsku, hrvatski će građani na kraju odlučiti na referendumu. Na stranu propusti koje su godinama unazad učinili naši političari, na stranu političke barikade koje su nam postavljane tijekom približavanja EU, na stranu stupanj naše (ne)pripremljenosti za ulazak u EU... Ali svakome normalnome pamet stane od sve žešće sotonizacije i fantomizacije Europe od dijela najglasnijih hrvatskih protivnika ulaska u EU. I ne samo to.
Ti isti bukači, kao na prekjučerašnjem skupu u Zagrebu, uzimaju si za pravo da je samo njihova vizija Hrvatske ispravna, a da su nacionalni izdajnici svi oni drugi koji Hrvatsku vide u EU. Bi li možda te nacionalne izdajnike zatvarali, giljotinirali? U Hrvatskoj kakvu oni zamišljaju i kakvu zagovaraju ne želi nitko razborit živjeti.
Pa zbog čega će nacionalni izdajnici biti svi oni koji budu glasovali za ulazak Hrvatske u EU? Jesu li nacionalni izdajnici oni koji ulaskom u EU žele slobodno putovati, postati dio zajedničkog velikog tržišta, razvijati poslove, slobodno trgovati, svojoj djeci omogućiti lakšu dostupnost školovanja na europskim sveučilištima, omogućiti slobodno zapošljavanje u drugim europskim zemljama, u Hrvatskoj dodatno suzbiti korupciju, nepotizam, političku podobnost, dalje izgrađivati pravnu državu, slobodu medija... Kako smo ekonomski vezani sa zemljama EU, ako je euro valuta u kojoj sve računamo, ako posuđujemo novac iz EU, što govori da imamo i obveze koje proizlaze iz toga, zašto ne bismo imali i nekakva prava?
Jedna je prijateljica, koja živi i radi u inozemstvu, odlično opisala stanje na primjeru naših nogometaša: “Svi naši nogometaši eksplodirali su tek kada su otišli u stranu ligu. Jer je puno kvalitetnija i morali su u toj konkurenciji brzo učiti, inače bi propali. Tako i mi gastarbajteri. Morali smo ‘odrasti’ i prihvatiti europske norme da bismo opstali.
Tako će se dogoditi i s Hrvatima kada uđu u EU. Morat će ubrzano odrasti i promijeniti pravila i navike, naučiti poštovati zakon, podobni će propasti, sposobni će opstati. Sada je u Hrvatskoj upravo obrnuto: opstaju podobni, a propadaju sposobni. Točno kao naši nogometaši, točno tako će biti i s Hrvatima. Da bi naučio plivati, moraš biti bačen u vodu. Inače ćeš cijeli život ostati na obali i nikad nećeš znati kako je s druge strane obale i kako ljudi tamo žive.”
U tome je ključ, nema kruha od kukanja, od žalopojki kako je bilo prije 20, 50 ili 100 godina i kako bi neki i danas i sutra željeli funkcionirati. Trebamo mijenjati vlastite navike, boriti se za svoje i sebe, učiti, tražiti svoju priliku, a ne vječno biti na državnoj sisi i neprestano kukati. Nigdje nije sjajno ni bajno, ali zašto se naši ljudi toliko boje ulaska u EU? Je li u pitanju neznanje? Koliko je naših ljudi u EU koji znaju kako se gore živi i žele prenijeti svoje iskustvo?
A domaći protivnici ne samo da ne znaju, nego ih i ne zanima takvo nečije iskustvo. Jer oni znaju da su protiv. A protiv čega? Argumenata nemaju nikakvih, osim parola, floskula i jeftinog domoljublja koje nikome neće otvoriti novo radno mjesto. Plaše nas kako se EU raspada, pa zašto da mi sad idemo u nju. A EU se izgrađuje, kao što se nekad izgrađivao SAD. Zar nije pametnije pridružiti se procesu dok još traje, nego čekati da on završi?
O čemu je zapravo riječ? Nije EU kriv za domaće frustracije, promašaje, patnje, muljanja... Ljudi bi konačno trebali shvatiti da hrvatski problemi nisu u EU. Problem je u ljudima oko nas, u onima koji godinama sjede u Saboru i Vladi, u stranim emisarima... Oni su zemlju srušili na koljena. I kako bi onda prosječnom hrvatskom građaninu moglo biti gore ulaskom u EU?
A kad se svemu ovome doda još i naša geopolitička pozicija, naše susjedstvo sa Srbijom, dovoljno je argumenata da se odlučimo za ulazak u Europsku uniju.
Chapeau, Despot !