Kada bi u Hrvatskoj još uvijek postojao neki pravi satirički časopis, njegovi urednici sigurno ne bi imali nikakve dvojbe o tome kako bi izgledala naslovna stranica sljedećeg broja. Na njoj bi bila Michelangelova Pietà, jedna od najpoznatijih skulptura čitave svjetske umjetničke baštine. Naravno, vješt ilustrator ili majstor fotomontaže napravio bi barem dvije intervencije. Ženska figura imala bi, dakako, lice Jadranke Kosor.
Svetogrdna slika
Oko toga čije bi lice završilo na glavi mrtvog tijela Isusa Krista, koje leži u krilu Bogorodice, možda bi se u redakciji povela kratka rasprava. Ali, s obzirom da bi mrtvac skinut s križa trebao predstavljati čitav HDZ, izbor bi također bio prilično očit: bilo bi to lice samog Franje Tuđmana, i to po mogućnosti “skinuto” s one prilično grozomorne biste prvog hrvatskog predsjednika koju putujuća predizborna menažerija posljednjih tjedana nosi čitavom Hrvatskom poput totema oko kojeg pjevaju i plešu žene u minicama i kostimićima.
Doduše, za to počasno mjesto u krilu stranačke majke u satiričkoj bi kompoziciji vjerojatno bilo nominirano i lice Tuđmanova prvog nasljednika Ive Sanadera. Možda i Ivana Jarnjaka ili Vladimira Šeksa. Već prema tome koji vam se muški lik danas čini najpodesnijim za personifikaciju jedne čitave stranke.
No, jedno je sigurno. Takvom bi slikom zacijelo bili povrijeđeni osjećaji mnogih kršćanskih vjernika i mnogi bi svećenik vjerojatno naredne nedjelje zavapio s oltara tražeći zaštitu katoličkih svetinja. Ali, autori tog svetogrđa vrlo bi se lako obranili upirući prstom u pravog autora bizarnog prizora, u Jadranku Kosor. Ona i samo ona kriva je za tu sliku i u mojoj glavi. Stvorila ju je prekjučer kada je, govoreći o pokretanju istrage protiv svoje stranke, rekla kako je u životu HDZ-a bilo puno teških trenutaka, “ali ovo je jedan od najtežih i mislim da je ovo pretposljednja stanica križnog puta koji prolazimo od 1. srpnja 2009. kad sam preuzela vođenje HDZ-a, od trenutka kad je bivši predsjednik HDZ-a i Vlade otišao s tih mjesta”.
Kao i mnoge usporedbe i metafore kojima nas svakodnevno časti Jadranka Kosor, tako je i ova ne samo šepava, nego i potpuno iščašena. Ako je Jadranka Kosor, spominjući križni put, možda mislila na poslijeratne muke ljudi gonjenih i pogubljivanih od Bleiburga do Niša i još dalje, to bi značilo da je svoju stranku i samu sebe još jednom poistovjetila s hrvatskim narodom i hrvatskom državom, barem onakvima kako ih ona zamišlja. Ne bi joj bilo ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put u ovoj kampanji.
Ipak, izričitim spominjanjem pretposljednje “stanice” ona je svakome tko išta zna o katoličkim pobožnostima vrlo slikovito sugerirala upravo onaj križni put koji se u obliku četrnaest slika ili skulptura nalazi u skoro svakoj katoličkoj crkvi, a često i uz hodočasničke staze po brdima koja predstavljaju Kalvariju, brdo Kristove muke i raspeća.
Hrvatska jest, ili bi barem trebala biti sekularna država, pa u njoj u opis radnog mjesta predsjednice Vlade ne spada poznavanje pobožnih običaja i obreda bilo koje vjere, pa ni katoličke. Ali, ovdje govorimo o predsjednici Vlade Republike Hrvatske koja je prije tri dana vijećala i zasjedala skupa s čitavom Hrvatskom biskupskom konferencijom. Možda odatle u njezinoj glavi tako pobožne slike i usporedbe.
Koliko još do 14. postaje?
Zapravo, uspoređujući njezine riječi s redoslijedom četrnaest postaja križnog puta, nakratko pomišljam i da je zapravo riječ o vrlo lucidnoj i vjerskim simbolima šifriranoj poruci. Naime, Jadranka Kosor je rekla da je ovo križni put HDZ-a, koji je počeo u trenutku kada je Ivo Sanader rekao da odlazi. A na prvoj postaji križnog puta vjernici se mislima i molitvama uživljavaju u trenutak u kojem Pilat Isusa osuđuje na smrt. Na pretposljednjoj, pak, stanici, na kojoj se HDZ, prema rječima Jadranke Kosor, zaustavio prekjučer, potvrđujući da je protiv stranke kao pravne osobe pokrenuta istraga zbog sumnje u pljačku jedva zamislivih razmjera, dakle na toj trinaestoj postaji Isusa, već izmučenog, raspetog i mrtvog, skidaju s križa i njegovo tijelo na trenutak vraćaju u Bogorodičino krilo. Da sam prekjučer dobio priliku postaviti pitanje Jadranki Kosor, pitao bih je što misli kada će HDZ doći do kraja križnog puta? Hoće li možda dan izbora za nju biti dolazak na posljednju, četrnaestu postaju na kojoj piše: Isusa (HDZ?) polažu u grob. I ako je tako, vjeruje li ona i u uskrsnuće? Kako Isusovo, tako i, dakako, HDZ-a?
Za nekoga tko je u mladosti pohađao duhovne vježbe s obaveznim križnim putem, dok je Jadranka Kosor slične pobožnosti s drugim predznakom obavljala u Kumrovcu, zapravo je nedostojno rugati se njenom nepoznavanju katoličkih obreda. Ali, meni je ionako stalo do nečeg drugog. Do zaštite elementarnog znanja, zdravog razuma i logike u govorenju onih koji nam se obraćaju s najviših razina društva, što bi barem trebale biti govornice političara na čelu države.
Slovo razuma, slovo zakona
Kulturan i obrazovan europejac, pa tako i Hrvat, ne mora biti vjernik da bi mu spominjanje pretposljednje postaje križnog puta i prizor skidanja Isusa s križa prizvao u pamet Michelangelovu skulpturu u kojoj je umjetnički genij ovjekovječio tragično stradanje pravednika i ljudsku patnju i sućut utjelovljenu u univerzalnom simbolu tugujuće majke nad mrtvim djetetom. Ta žrtva i ta ljubav nadilaze kodiranu simboliku ove ili one religije. Mesija sveden na mrtvog sina u krilu majke razumljiv je, shvatljiv i prihvatljiv na bilo kojoj točci ove planete.
Michelangelova Pietà humanistička je baština i zalog ove naše kulture i civilizacije. Kada je jedan jadan čovjek poremećenog uma, australski geolog mađarskog podrijetla Laszlo Toth, 1972. čekićem nasrnuo i teško oštetio prelijepi kip u papinskoj bazilici sv. Petra, učinio je to vičući: “Ja sam Isus Krist”. Nisu ga osudili, nego hospitalizirali, a nakon pomne restauracije, Michelangelovo je remek-djelo dobilo zaštitni oklop od neprobojnog pleksiglasa.
Ali, riječi i pojmove koji čine naš duh, identitet, vjeru, kulturu i sve ono zbog čega je uopće vrijedno graditi i čuvati bilo koju državu ili naciju, sve to nije moguće staviti pod oklop pred vandalima i barbarima koji gaze jedni po drugima u borbi za mjesto na čelu kolone. Gaze i po nama i po našim svetinjama svih vrsta. Čime se zaštititi, kakav oklop navući dok po nama rigaju neznanje i ispraznost u floskulama bez smisla? Samo jednim: tim istim slovima, poredanima kako treba, u riječi i rečenice koje nešto znače, koje nešto grade, stvaraju i liječe.
A upravo zato što su rijetki, osobito su veličanstveni trenuci u kojima vam se učini da su slova razuma i slova zakona napokon na istoj strani.
Gospodine Pofuk, niste se bas proslavili ovom kolumnom!