Hrvatski veleposlanik u jednoj od najvažnijih zemalja svijeta savjetovao je premijeru te države da ne ide u UN i tamo lobira za svoju zemlju, jer, navodno, to nije potrebno. Istina? Ma kakvi! Nije uopće za vjerovati da bi si neki hrvatski veleposlanik uopće tako nešto dopustio, da, primjerice, uči politici britanskog premijera. U najmanju bi ruku to bio diplomatski skandal. No neki strani diplomati u Hrvatskoj daju sebi za pravo da premijeru Ivi Sanaderu sugeriraju što bi trebao raditi i kamo bi trebao putovati. Njima je to normalno, kao da je Hrvatska banana republika koja nije međunarodno priznata, koja nije nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, koja nije punopravna članica NATO-a, koja nije na korak do punopravnog članstva u EU...
Zaista, tko hoće Hrvatsku kao banana državu? Nekima u inozemstvu i te kako je zasmetalo što je Sanader odlučio otići ravno u UN, kako bi otupio haašku oštricu prema Hrvatskoj, ali i radio na odblokadi hrvatskih pregovora s EU zbog slovenskih graničnih ucjena. Bio je to put od nacionalnog interesa. No, nije to samo zasmetalo nekim strancima, zasmetalo je nekima i doma, i onima koji odrađuju poslove za te iste strance, i drugima kojima je Sanader iracionalno mrzak. Samo, ako su u pitanju nacionalni interesi, takvim se odnosom prema premijeru izravno šteti vlastitoj državi. Za čiji interes?
Zato nije ni čudno što je Sanader, kako se čuje, gotovo do zadnjeg dana skrivao plan da putuje u New York, i to bez posebne pratnje vojske ministara i savjetnika. Jedino je poveo ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, koji je Sanaderu bio i te kako važan iz dvaju razloga – resorni je ministar koji se bavi istragom u vezi s tzv. topničkim dnevnicima te i te kako velik ugled u institucijama UN-a, ne samo kao nekadašnji tamošnji šef hrvatske misije, nego i predsjednik prestižnog Gospodarskog i socijalnog vijeća UN-a. I umjesto da se u Hrvatskoj stvori konsenzus u vezi s premijerovim putem u UN, i politički i medijski, po staroj hrvatskoj navadi krene nova haranga bez imalo pameti. Kao što su ga svojedobno napadali da je “izdao“ nesvrstane, kao da još živimo u Titovo doba. Možda, ali u nečijim glavama. Badava je bilo i to što je baš Večernji list najavljivao da izvješće haaškog tužitelja neće biti tako negativno kako su neki zazivali i likovali.
I što je Sanader postigao? Nije mala stvar kad prvi put u 17-godišnjoj povijesti Stalne misije RH pri UN-u hrvatski premijer na hrvatski teritorij u New Yorku dovede na razgovor povjerenika za proširenje EU Olija Rehna, američku veleposlanicu pri UN-u i savjetnicu američkog predsjednika Suzan Rice, predsjednika i glavnog tužitelja Haaškog suda te predstavnika židovske zajednice! Koji je bio rezultat? Hrvatska je potvrdila i učvrstila svoje strateško savezništvo s novom američkom administracijom, a Sloveniju dovela u stupicu koju je ona nama nevješto pripremala. Haaški tužitelj se smekšao, što je najviše “pogodilo“ britanskog veleposlanika u UN-u, koji se posve razotkrio u svome brutalnom stavu prema Hrvatskoj. Američki stav bio je puno objektivniji, što je nama nakraju bilo i najvažnije. No, još se jednom pokazalo da Britanci prema Hrvatskoj igraju dvostruku politiku, javnu i tajnu, pa nije nikakvo čudo da su nedavno Hrvatsku svrstali u zemlju s mogućim terorističkim napadima, bez obzira na naše manjkavosti i promašaje.
Unatoč svemu tome, na djelu je tipična hrvatska nesloga koju vješto iskorištavaju i strani obavještajci, pa je ispalo kao da bi se Sanadera moglo srušiti na Haagu i Sloveniji, ili ga barem politički uzdrmati. No, njegov državnički nastup i američka potpora mnogima su ohladili glave. Samo do druge zgode.