Točka na Džakulu

Nakon nedavne kninske političke predstave, Veljko Džakula postao je glavnim akterom ovdašnjeg teatra političkog apsurda i medijskim političkim faktorom. Pa i temom ovoga napisa. No, samo uzgred, jer je Veljko Džakula problem političke higijene i više svjedočanstvom apsurda hrvatske politike nego njezinim stvarnim akterom. U toj politici, Džakula je egzemplar neviđene političko-medijske preobrazbe. Od vođe velikosrpske pobune u zapadnoj Slavoniji, najprije je postao “mirotvorcem”, potom “priznatim humanistom”, a na koncu, eto, i sudionikom priredbe u Kninu i nekim novim oličenjem “međunacionalnog pomirenja”.

Nakon što ga je hrvatska vojska poslije oslobođenja zapadne Slavonije zatekla i zarobila u neprijateljskoj uniformi, zahvaljujući nekim moćnim zaštitnicima u Zagrebu, odmah je aboliran i pušten. Nikada, pak, nizašto nije odgovarao premda je bio u vrhu vlasti tzv. Republike Srpske Krajine! Nikada nije ni objasnio gdje je, zašto i kada ubijen mirni, debeljuškasti dobričina doktor Ivan Šreter! Moglo se pretpostaviti da je Džakula kao vlast u Pakracu znao zašto je Šreter odveden na Bučje i gdje je i zašto ubijen. Je li ubijen samo što je bio predsjednik tamošnjega HDZ-a ili i zato što je još davno prije rata onom penzioniranom oficiru JNA u zdravstveni karton upisao da je “umirovljeni časnik”?

Apsurdi su hrvatske politike gotovo neiscrpni. Džakula je jedan od njih. Dobro se zna i ime ubojice Gordana Lederera pa hrvatsko pravosuđe, usprkos tome, nikada nije zatražilo ubojičino izručenje. Naprotiv, i on je aboliran kao i Džakula. Da je Džakula bio nešto utjecajniji među Srbima koji su ostali u Hrvatskoj, mogao je i on, unatoč tome što je bio u krajinskoj vlasti i što je uhapšen u neprijateljskoj uniformi, postati saborskim zastupnikom poput Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajice. Za Hrvate je biti u nekadašnjoj vlasti RSK isto što i za Srbe nekada biti u vlasti NDH. Ono što je u kolektivnom srpskom pamćenju NDH, u hrvatskom je slično RSK. Bi li se moglo dogoditi nakon partizanske pobjede da neki visoki ustaški dužnosnik bude aboliran i da još uđe u Sabor? Hrvatska se vlast pokazala apsurdno demokratskom, premda su je upravo oni koji su protiv nje krenuli u rat optuživali da je ustaška.

Džakula čak govori o tome da bi trebalo razmišljati o podizanju zajedničkog spomenika Hrvatima i Srbima poginulima u Domovinskom ratu! Kada je nešto slično predlagao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da bi trebalo učiniti u Jasenovcu, tj. obilježiti stradanje Hrvata koji su bili i na partizanskoj i na ustaškoj strani, ta je ideja “dočekana na nož”. Razbjesnili su se svi ovdašnji “borci za ljudska prava”, osuđujući takvo što jer da je to “miksanje kostiju” zločinaca i žrtava. Danas na Džakulinu ideju svi šute jer je na djelu potiranje velikosrpske krivnje za početak rata pa onda i brisanje razlike između zločinaca i žrtava. Događa se relativiziranje krivnje srpskih iredentista za rat protiv Hrvatske. I Džakulin dolazak u Knin mogao bi se shvatiti kao sastavnica toga relativiziranja. Zbog toga i kninske priredbe, što napisa jedan forumaš, sve više sliče parastosu u Oluji poginulim Srbima nego slavljenju hrvatske ratne pobjede.

Poginuli se Srbi često krivotvore kao “civilne žrtve”, premda je u ratu protiv Hrvatske najdosljednije ostvaren boljševički princip “naoružanog naroda”. Treba žaliti svakog ubijenog civila, jer je i takvih bilo, ali se treba sjetiti i ženturača koje neuniformirane čuče za mitraljezima i slikaju se za srpsku televiziju hvaleći se da “ustaše mogu dalje samo preko njih mrtvih!” One su odavno ostavile mitraljeze, ali ostale su televizijske snimke, kao uostalom i snimke zarobljavanja Veljka Džakule. U Kninu se i dalje svakoga kolovoza mogu priređivati politički igrokazi, no sjećanja, a i te snimke, svjedoče da je gotovo sve nekoć bilo drukčije nego što to kreatori povijesnoga zaborava žele.