Tomislav Ribić: Neman

Tasiju su smirila zelena brda na koja je pucao pogled s balkona kuće u Trnovcu Bartolovečkom pokraj Varaždina. Miris mulja nošen povjetarcem s kanala i akumulacijskog jezera rijeke Drave širio se ulicom.
Jutro bijaše sparno, ljetno, kad oko podneva vjetar zalupi prozorima, a nebo se naoblači. Tasija isprati susjedu Anu i legne u veliki prazni bračni krevet. Usnula je, kad je iznenada probudi lupkanje balkonskih vrata. Isprva pomisli da sanja. Lupkanje joj se učini sličnim lupkanju koje su izvodili štakori prošle zime na tavanu raznoseći orahe. Osvrnuvši se prema prozoru spazi da je dosta mračno za to doba dana. Ustade, pomake zavjese i vidjevši u daljii pijavicu kako se približava kućama noseći garažna vrata, krovove od lesonitnih ploča, spusti se od straha polako na krevet. Obuhvati je zimica i tijelo zadrhti, smežura se kao jabuka i zađe pod pokrivač. Tuča veličine oraha rafalno se spusti nad krovove; zapuca na sve strane, uništi polja i vrtove. Nestala su i brda pod zavjesom od leda. Sve joj postade sivo, maglovito, kao da ima mrenu na oku. Jalžabet i Kelemen bijahu negdje iza vrtloga. Prešla je nervezno hladnom rukom punom straha kroz kosu i sklopila oči, dok oluja nije utihnula.
Tasija je živjela sama u velikoj kući. Osam soba, kuhinja, dvije kupaonice, tri nužnika bijahu velika raskoš naspram maloj kući u kojoj živješe sve do kraja zadnjeg rata. Nije prošla ni druga godina kako je pokopala supruga Halida u ovom stranom svijetu u koji su doselili pred kraj rata prodavši svu zemlju u Bosni, raselivši se svijetom. Djeca su otišla u Austriju i Dansku, a ona je ostala s Halidom u Hrvatskoj.

“Jedan je odvukao drugog. Otišli su oni zauvijek, moj Halide! Ma tko će se vratiti!?” jadala se Tasija. Prisjećala se Tasija kako su je kumovi dovezli pred ovu kuću. Nisu mogli naći ulicu iz oglasa, jer su voćke u dvorištima zaklanjale nazive ulica i kućne brojeve. A sviđala joj se kuća pred kojom su stali. I ta kuća je bila na prodaju.
“Lijepa kuća. Ima i okućnicu. Nemoj mnogo razmišljati, Tasija”, reče kum.
Pitomi krajolik, zelena brda, rascvjetala dvorišta, šljivik i breskve razgališe ženu i sve je podsjeti na Bosnu. Samo ovdje ceste bijahu šire. Uvukao se u nju miris mladosti i zasuzilo joj oko za domom.
“Tu ćete ostati”, rekla su djeca. “Nije daleko od Beča. Potegnemo od gore i za četiri sata smo ovdje.”
“Bosna je daleko”, rekla bi djeca. “Sad se možemo češće viđati”, ušutkala su djeca roditelje, koji se nisu ni branili. Omiljelo im što djeca brinu za njih.
Bijaše u ulici svijeta iz Travnika, Foče, Srebrenice, Kalinovika i Kladnja. Domaći prozvaše taj dio mjesta malom Bosnom. Tasija se nekako privikla na novi dom. Jedino ju je boljelo što Halid ode tako naglo a da se ne oprosti ni s kim. Kola ga odvezoše u bolnicu kao paket.
“Baš kao paket. Otvoriš ga, vidiš što ima i zatvoriš”, prisjećala se Tasija. Halid se topio kao sapun i postao nekako mekan. Plaha glasa ispraćao bi je da stigne na posljednji autobus za Varaždin. Popila bi čašu čaja iz automata, kupila za sestre malo kave u bolničkom kiosku i čekala autobus na seoskoj cesti gledajući polja i livade oko bolnice za plućne bolesti kako polako umiru i tonu u počinak pred zimu čekajući prvi snijeg da sakrije sve rezove po njihovu licu pa da Božić dočekaju svečano srebrna.

“Polja su tužna u jesen. Polomljena, prekopana, možda se i nečemu raduju. Tko da zna?” razmišljaše Tasija.
Halida je pokopala u siječnju, dan poslije njegova šezdeset osmog rođendana. Ostala je njegova mirovina koju je svaki mjesec spremala u malu limenu kutiju Twinings čaja u kojoj je sakrila naušnice svoje majke za najstariju unuku.
“Ovdje neće miševi oglodati tvoj trud, Halide!” bezvoljno je spremala novac u kutiju, a kad bi se napunila kunama, otišla bi kumu Mirsadu da joj zamijeni u eure.
“Ma što ja znam koliko ojra imadem?” rekla bi Mirsadu kad bi je podbadao gdje skriva toliki novac.
Poslije pokopa prestala je jesti. Popila bi tek malo vode. Poslije Halidove smrti nije joj bilo ni do čega. Stajala bi iza prozora i šutjela. Razgovarala bi sa sjenama prošlosti. Oblaci prolaziše njenim očima i bi već ljeto. Izgubila je Tasija preko zime desetak kilograma. Prošetala bi vrtom, oplijevila cvjetnjak. Susjed Fikret pomagao joj je obraditi mali povrtnjak.
“Uzmi i nosi”, rekla bi mu. “Meni ništa ne treba.”
Kum bi došao s kosilicom i prešao voćnjakom. Sjela bi za stol i čekala da kum pokosi, pa bi sjedili i šutjel dok kum ne bi rekao “E, a sad idem”.
“Kud uvijek žuriš?” odgovorila bi Tasija.

Unuci su rijetko dolazili. Elvis, Leilo i Halid išli su u strane škole i nisu imali vremena za dulje posjete. Uvijek su žurili kući. U Austriju.
Mučila ju je već neko vrijeme vrtoglavica. Najčešće predvečer kad bi ustala iz kreveta i zapalila cigaretu. U dimu joj se jednom ukaza Halid. Stajao je tako i gledao je kao i prvi put kad ga je upoznala. Gledala je i ona njega. Bez riječi. Pa napokon progovori i požali se na unuke kako ne dolaze, kako bi djeca dolazila češće, ali rade cijele dane, a nekad je bilo vremena i svi su bili zajedno u onoj prokletoj zemlji koje više nema. Ovdje nije imala mnogo poznanika i prijatelja. Dvije susjede i kum. Susjeda bi donijela mlijeko i jaja. Osjećala bi Tasija kako se smilila ženi, jer bi susjeda Anica donijela kolača i pitala je treba li joj što pomoći. A pomoć joj je trebala. Bar za razgovor. Osjećala je bolove u tijelu već mjesec dana. Legla bi i drijemala dok bol bi ne bi prošao.
“To su godine”, zavaravala se i nije htjela poći liječniku, sve dok jednog jutra nije ustala, okupala se i otišla u ambulantu.
“Loše, bako, loše. Morat ćete na pretrage u Varaždin.”
“Reci istinu. Bit će nam objema lakše”, reče Tasija liječnici koja obori pogled.
Tasija je otišla prvim autobusom u varaždinsku bolnicu.

“Sve je OK, baby”, rekao  je liječnik. Napavit ćemo samo jedan operativni zahvat. Ništa opasno”, utješio je ženu liječnik nakon dvotjednih pretraga. Djeci nije javila da odlazi u bolnicu na operaciju. Osjećala je da je i nju napala ona neman koja je progutala Halida.
“Tu si se sakrio. Jebem ti majku. Zar mene nisi mogao poštjedjeti”, razgovarala je s rakom. “Slutila sam te. Došao si i napao kad je Halid otišao. Kukavico. Ćutila sam ja tebe već šest mjeseci. A ti se raskomotio. Udobno ti ovdje. Toplo i meko. Sada ćeš ti van. Spalit će te u zavodu kako reče liječnik.” Opipavala bi dojku i čudila se kako i nije baš narastao, a zavukao se tiho u nju i glodao je iznutra. Čula je priče o tumorima koji narastu i budu poput bundeve, teški i do dvadesetak kilograma. No njen je bio mali račić. Beznačajan.
Blijeda i nemoćna u bolničkom je krvetu dočekala djecu i kuma koji ih je obavijestio da je mater završila u bolnici, pod nožem. Tiha i bez glasa, milovala je njihovu kosu. Odvedoše je kući i nađoše ženu da je njeguje.
“Ne vjerujem u ta čuda”, rekla je liječniku odbivši kemoterapiju.
Unuci joj pokloniše miniliniju sa CD playerom i prepržiše nekoliko CD-a.
“Šta vam je! Pustite Tasiju na miru”, tjerali su sinovi djecu.

“Samo neka malčice stišaju muziku”, prozbori Tasija.
Tog vikenda svi su se okupili. Slučajno. Bilo je vike i veselja. Dvadeset četiri sata nije bila sama. To je podigne iz postelje. U nedjelju navečer kućom ponovo zavlada tišina. Ana joj skuha gris s mlijekom. Nije imala volje jesti. Čekala je idući vikend kad će ponovo doći njezini najmiliji. Ustala je. Prišavši prozoru učini joj se da čuje Halida kako se sa svima pozdravlja i nudi ih rakijom. I učini joj se da vidi iza zavjese minaret i mjesec iznad njega i susjeda Hamdiju kako šepa za malim konjićem do buregdžinice što bijaše preko puta njezine kuće. U mislima je prekine susjeda Ana i vrati je u krevet. Nestalo je čarolije. Prekinuo se san i bila je opet bolesna i sama.
Mjeseci proletješe. Brda su svakim danom bivala sve veća u njezinim očima sve do tog dana kad su nestala u oluji. Kad je pijavica zatamnila pogled s prozora.
Ležala je stisuta ispod pokrivača. Smežurana i sama. Osjećala je samo kako joj srce kuca sve jače i jače. Potekoše suze. Nije više osjećala glad, žeđ. Ana je otišla odmah poslije ručka. Ispratila ju je pogledom iza prozora i čula njezine riječi koje su poput otrova kolale njezinim krvotokom.
“Bar staru ne trebam nositi na zahod kad ništa ne jede”, rekla je Ana susjedi, a Tasiju zabole te grube riječi.
Provirila je preplašenao ispod pokrivača i ugledala crnu mrlju vlage u uglu sobe.
“I ovdje se zavkukla prokleta neman”, reče Tasija. “Prvo si izrovala Halida, pa mene, a sada izjedaš i kuću!!” Usnula je Tasija uz Halidov glas i osjetila Halidovu ruku u svojoj. Čvrsto je stisne i zaspi. Sunčeve zrake ušle su u sobu a nad brdima Kelemena i Jalžabeta pojavila se duga.