U našoj Hrvatskoj žive ljudi čiji se glas ne čuje u medijima. Oni ne viču, ne demonstriraju po ulicama, ne svađaju se po forumima. To je ona tiha većina koja šuti, radi, hrani i čuva ovu zemlju. Oni su s juga i sjevera, istoka i zapada, mladi i stari, muškarci i žene. Oni su dali svoje žrtve i trpe svakoga dana. Oni ne mrze i ne vrijeđaju, vole i ne daju na svoje. Oni žive za svoje obitelji. Znaju kako je teško čuvati sigurnost svojih najbližih. Znaju kako je teško osigurati pristojan život. Oni svoju domovinu vole i kad je lijepo i veselo, ali ju vole i kad je teško. Njih nije lako zavesti lažima, raznim obećanjima i medijskom galamom. Oni svoje odluke donose u tišini, s Hrvatskom u srcu. Vrijedi li njihov glas zbog toga manje? Ne. To je glas koji donosi pobjedu.
U prethodnom sam pasusu od riječi do riječi ispisao tekst stranačkog promotivnog spota kojim vam se u danima uoči nedavnih izbora obraćala predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Učinio sam to zato što mislim da iz tog prisjećanja treba izvući određene pouke te naročito pripaziti na slučajeve u kojima će se državni aparat nastaviti ponašati u skladu s politikom, ideologijom i demagogijom iz kakve je, kao ogledni primjer, izronio i dotični spot.
Presuda tihe većine
Kakva je njegova upotrebna vrijednost nakon izbora? Velika! U prvom redu zato što se sve u njemu izrečene poruke mogu okrenuti upravo protiv stranke koja ga je naručila, a osobito ona posljednja rečenica: “To je glas koji donosi pobjedu”. Sudeći prema njenom ponašanju nakon izgubljenih izbora, predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor nije sklona takvoj vrsti učenja iz vlastitih zabluda i pogrešaka. No, to je sada u prvom redu problem koji treba riješiti sam HDZ, što nipošto nije nevažno za čitavu državu budući da je riječ o najvećoj stranci parlamanetnarne opozicije. Mnogi glasovi za pobjedničku Kukuriku koaliciju, baš kao i za ostale stranke ili nezavisne liste koje su zabilježile uspjeh na prošlim izborima, bili su zapravo glas protiv HDZ-a.
Tih je glasova bilo skoro deset puta više nego što je u bilo kojem trenutku ovogodišnjih prosvjeda protiv sada već prošle vlasti (i još koječega drugog) bilo ljudi na ulicama. Dakle, HDZ-u su presudili upravo oni kojima je Jadranka Kosor tepala hvaleći njihovu mirnoću, njihovu nesklonost podizanju glasa i izlasku na ulice. Rezultati izbora su pokazali da tu tihu većinu doista nije lako zavesti lažima, raznim obećanjima i medijskom galamom.
Ali, sudeći prema njezinom telefonskom upadu u političku emisiju Hrvatskog radija u koju nije bila pozvana, Jadranka Kosor pokazuje da vjerojatno i dalje živi u iluziji kako tiha većina na koju je ona mislila ili uopće nije izašla na izbore, ili se na njezino veliko razočaranje ipak dala zavesti medijskom galamom koja je sva, dakako, bila usmjerena protiv čitavo vrijeme uzorno mirnog, finog i ničim nego ljubavlju ozarenog HDZ-a. Odnosno, Jadranka Kosor vjerojatno misli da su svi oni koji nisu glasali za HDZ obična telad koja posiše mlijeko iz svake boce koju im pruži nepoznata ruka. Naime, upravo takva vrlo upečatljiva slika u spomenutom spotu prati riječi o zavođenju medijskom galamom. Bit će dovoljno pričekati prvu saborsku raspravu da vidimo koliko će držanje opozicije biti u skladu s predizbornim propagandnim ulagivanjem HDZ-a mirnoj većini koja, kako sugerira glas Jadranke Kosor, samo šuti, radi, moli i voli. Ali, očito ne glasa za HDZ.
Treba se složiti sa spotom HDZ-a u tome da je na ulici uvijek manjina, ma koliko god da ljudi izađe na neki prosvjed, koncert, papinu misu ili utakmicu. I bolje da je tako, jer kad na ulici bude većina, bojim se da to neće biti zbog veselja.
Ali, isto tako svi mi koji smo ove godine izašli na ulicu imamo pravo na svoj trenutak ponosa nakon što nas je časopis Time stavio na svoju naslovnicu u liku anonimnog Prosvjednika koji je proglašen osobom godine. Istina, mislili su u prvom redu na hrabre sudionike Afričkog proljeća i prosvjednike koji i dalje okupiraju sad ovaj, sad onaj dio američkih gradova, ali ja sam uvjeren da je i naših desetak tisuća glasova i dvostruko više stopala ostavilo pozitivan trag na hrvatskim ulicama, dok nam je barem dio šutljive većine odobravajući mahao s prozora.
No, iz uobičajene predizborne patetike i kiča, izdvajam na kraju dio koji sam doživio kao prijetnju. Dok Jadranka Kosor izgovara riječi “s Hrvatskom u srcu”, u krupnom planu vidimo stetoskop kojim doktorska ruka osluškuje grudi pacijenta.
Tiho izrečena prijetnja
U tom toliko naivnom i banalnom prizoru, svjesno ili ne, sublimirana je praksa staljinističkih i fašističkih režima da kontroliraju ne samo misli, nego i osjećaje svojih građana, uključujući i mjerenje intenziteta domoljublja. Nadalje, to je ideologija države, odnosno stranke, koja se potpuno poistovjećuje s pojmom domovine koju se mora voljeti, a ljubav i poštovanje mjere se isključivo sudjelovanjem u formalnim ritualima.
Država koja se ponaša u skladu s takvom ideologijom u izbornoj noći nije u hipu nestala. To pokazuje slučaj Tončija Majića, splitskog aktivista za ljudska prava, ali i “običnog” građanina kojem pravosuđe bivše i sadašnje države u kontinuitetu već trideset godina nije u stanju pružiti pravdu. U znak protesta on svako malo izreže hrvatsku zastavu i neuredno pomiješane komade kao kolaž zalijepi na protestno pismo Predsjedniku, ili nekoj drugoj državnoj instituciji, kao što je Državni odvjetnik. U javnim istupima Majić pri tom vrlo staloženo i suvislo objašnjava ono što je ionako očito: da mu je namjera tim činom pokazati tko tu zapravo vrijeđa ugled države, osobito pravne: neefikasno i na različite vrste kriminala, uključujući i ratne zločine, slijepo pravosuđe.
Kada ga ta ista država potom privede na psihijatrijsko vještačenje zbog očite pretpostavke da samo lud čovjek može škarama na hrvatsku zastavu, onda je to jednako opasno kao i traženje Hrvatske u srcu stetoskopom. Treba, dakle, biti svjestan da negdje u državnom aparatu sjedi barem jedan u boljem slučaju luđak, a u gorem slučaju zao čovjek i kriminalac koji svjesno zloupotrebljava moć koju je dobio da bi građane štitio tako da ih maltretira. A u isto vrijeme nitko ne vještači očito podvojene osobe koje s rukom na srcu i himnom na usnama pljačkaju vlastitu domovinu.
Lud je onaj tko tvrdi da Majic nije lud.