Traži se jedan pastir, a ne 150 čobana

Svi su navalili na premijerku zbog izjave o pastirima. Očito su je predoslovno shvatili, a ona možda nije tako mislila. Možda se radilo o metafori, prispodobi ili stilskoj figuri, kojima se naši političari tako rado služe, premda je većina isluženih kao stari i stoput odslušani vicevi, pa im se nitko ne smije i ne uzima ih za ozbiljno. Što ako je, na primjer, premijerka mislila na crkvene pastire? Dakle, ne na čobane koji po cijele dane trče za ovcama, novcem ili karijerom, nego na duhovne pastire. Za takvom vrstom pastira, zapravo, vapi ova nacija. Ne bi nas iz ove krize izvuklo niti 1.500 Kosoričinih čobana, ali bi sigurno jedan-dva prava pastira s biskupskim štapom u ruci. Ne treba ići daleko u povijest ove zemlje da ih čovjek dozove u sjećanje. Dovoljno se osvrnuti par godina unatrag i ugledati lik svete uspomene kardinala Franje Kuharića, koji je bio alfa i omega duhovne svijesti ne samo katolika na ovim prostorima, nego je svojom pastirskom karizmom plijenio poštovanje i kod ateista i agnostika, čak i kod komunističkih vlasti koje su ga revno držale na puškometu. Ići još dalje? Moguće, do blaženog kardinala Alojzija Stepinca, kojega i današnja Crkva drži uzorom upravo zbog njegova pastirska stava. Nije dao da ga komunističke vlasti naprave čobanom i razjure mu stado, nego se čvrsto primio svoga pastirskoga štapa i svjesno zakoračio kako u vlastito mučeništvo, tako i u kompletan martirologij koji je uslijedio. I to je dovoljno. Pola stoljeća unatrag, koliko je živuće memorije, sasvim je dovoljno. Vidite li nekog sličnog na obzorju? Nazire li se netko tko bi se s pastirskim štapom u ruci usprotivio dvadesetogodišnjoj sustavnoj pljački nacionalnog blaga, kvaziparlamentarnoj demokraciji, paralelnom parafinancijskom sustavu koji se raspada na očigled svih, autističnoj bahatosti i oholosti i vlasti i opozicije kojima ni do čega drugoga nije stalo osim do vlastite samoodrživosti, samodopadnosti i koristoljublja. Čini se da nema. Današnji pastiri, kao pravi karijeristi, uživaju sve čobanske privilegije koje im je darovala država s kojom su se slizali i na formalne i na neformalne načine. Dobra im je i vlast i opozicija, niti smrde niti mirišu, štoviše često bljutavi u svojim odnosima prema političkim elitama, u nekom polupartnerskom odnosu za koji se u evanđeljima ne može naći adekvatna primjera. I dok se kaže da narod ima vlast kakvu zaslužuje, to se ne može primijeniti na pastire, jer se tvrdi da je u njihovu inauguraciju upletena (i) onostrana intervencija, pa se može reći da su pastiri onakvi kakve je Bog zaslužio. I upravo to budi nadu da će se sazrijeti vrijeme kada će se pastirskoga štapa, kao neke nebeske štafete od spomenutih prethodnika, primiti netko tko će ovozemaljsku čobansku ćud zamijeniti evanđeoskom pastirskom karizmom. Pa ako je premijerka, makar i u primisli imala tu vrstu pastira, onda je dovoljan samo jedan jedini. On je kadar vratiti ovoj zemlji nadu i osmijeh, koju su mu tisuće čobana u ovih 20 godina očito uspjeli obrisati s lica.