Treba li Hrvatskoj tutor?

Hoće li Hrvatska i nakon što uđe u Europsku uniju ostati pod kontrolom različitih europskih i domaćih promatrača. Za mnoge u Hrvatskoj to i nije sporno. Hrvatska je do sada od EU uglavnom dobivala “domaću zadaću” trudeći se obaviti je i odobrovoljiti mrzovoljne EU učitelje. No najčešće je sjedila u “magarećoj klupi”, što je obično izazivalo zluradost domaćih kritizera hrvatskih “manjkavih demokratskih standarda”. A takvih je kod nas podosta, koji smatraju da Hrvatska ništa ozbiljno i ne može učiniti sama, da joj je potreban strani nadzor. Slično misle i mnogi tzv. obični ljudi i neke civilne udruge i neki eurokrati.

Ima i u Hrvatskoj onih koji misle da bi je trebalo staviti po stalni monitoring, pod konstantnu kontrolu i prismotru, koji su uvjereni, i u to uvjeravaju, da smo nesposobni sami sobom vladati, koji tvrde da s nama, kao i u prošlosti, trebaju i budućnosti vladati drugi. Ta teza dopušta da kao pojedinci u Europi možemo biti uspješni, kreativni i cijenjeni, ali da kao narod moramo imati tutora.

Manjak vjere u sposobnu i samosvojnu Hrvatsku, u demokratsku Hrvatsku, u državu vladavine zakona, nije samo posljedica njezine sluganske tradicije i naslijeđenog podaničkoga mentaliteta nego i stvarne kvarnosti, sebičnosti, nesposobnosti, amoralnosti i manjka patriotizma naših upravljačkih elita. Ako je samo djelić onoga za što se krivi bivšega premijera istina, onda je to strašno. Tada više nije pitanje – kakav je to Hrvat, nego – kakav je to čovjek?

Kako su velika razočaranja posljedica negdašnjih velikih očekivanja, to je i sadašnja hrvatska dešperacija uvelike i posljedica zbivanja s dragim premijerom. Ali i općeg širenja sumornosti i beznađa. Da je više dobrih vibracija oko nas, i nama bi, a i zemlji, bilo bolje. Čim je toliko lošega u državi, to nuka još veću volju da ga se nadzire i kontrolira. Da se Hrvatsku i dalje drži pod nadzorom, već su se izjasnile i neke ovdašnje civilne udruge. Očito strahuju da će nestankom kontrole EU, izuzećem Hrvatske iz toga nadzora, i one ostati bez objekta svojega bavljenja. Imale bi se te udruge čime baviti i bez nadziranja Hrvatske pod tutorstvom “međunarodnih čimbenika“, ali onda to ne bi bilo to. Ovako one dobivaju značenje iznad objektivnoga, postaju važnije nego što jesu, jer, umjesto bavljenja unapređivanjem hrvatskoga civilnoga društva, lakše je Hrvatsku tužakati činovnicima EU.

Što, primjerice, čini udruga osnovana da nadgleda izbore, da građane potakne za osjetnije sudjelovanje u svakodnevnim političkim procesima i ostvarivanju svojih interesa?

Pa zar je taj interes samo da se sudjeluje na demokratskim ritualima, na izborima svake četiri godine? Ili, što su učinile brojne feminističke udruge, makar načelno, glede ženskih prava prilikom objave bračnoga ugovora britanskoga princa i njegove družice po kojemu se ona u slučaju razvoda odriče djece u korist dinastije!? Ne bi oni nakon toga odustali od vjenčanja niti bi došlo do krize u Kraljevstvu, ali moglo se čuti misle li naše feministice je li to OK! Nije valjda uloga udruženja za promicanje demokratskih vrijednosti civilnoga društva samo tužakati nego i upozoravati i činiti.

Kada se pak bude odlučivalo hoće li Hrvatskoj biti produljen nadzor i političko skrbništvo, možda će uz naš podanički mentalitet, podozrenje EU spram Hrvatske, i interes civilnih udruga, odlučujućom biti i činjenica da nam je nekoć vrli premijer u zatvoru. Što mislite – hoće li Hrvatska ostati u magarećoj klupi, hoće li joj biti produljen monitoring?