Treba li vjerovati Tadiću

Da nije bio gostom Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2 mnogi u Hrvatskoj ne bi znali ni kako izgleda, ni što govori, ni kako govori srbijanski predsjednik, Boris Tadić. Poslije njegova pojavljivanja na HTV-u i onoga što je ondje govorio sigurno će se još pričati.

Možda manje o samom njegovu nastupu, tj. Tadićevu izgledu, govorenju i držanju, a puno više o njegovoj isprici Hrvatima i Hrvatskoj za ono što su im Srbi i Srbija učinili u ratu. O Tadićevoj će se isprici u Hrvatskoj sigurno još dugo pričati, zagledavati sa svih strana i tražiti joj motive. Kada se samo poprijeko i napreskokce pogleda što o isprici misle političari, prijatelji i susjedi onda je tim mišljenjima – koja variraju od odobravanja do oporog osporavanja – zajednička sumnjičavost.

Pojavljujući se pred hrvatskim gledateljstvom srbijanski je predsjednik pokazao i praktičnu primjenu psihologije koju je diplomirao. Djelovao je mirno, sabrano, suvislo i kompetentno. Znao je, za raziliku od mnogih naših političara, o čemu govori, što govori i kakav dojam želi ostaviti. Da se nije želio ispričati,  bi li ga Stanković, ma koliko inzistirao, mogao na to natjerati?

Znajući da nastupa na HTV-u i tko ga gleda, Tadić je kao psiholog hrvatskom gledateljstvu pokazao da „ima usta za te uši“. Kazao je ono što je mislio da gledatelji žele čuti. Reakcije na njegovu ispriku nisu baš medene. Mahom su sumnjičave.  Hrvati sumnjaju da je isprika srbijanskog predsjednika iskrena, da nije posljedica nekog skrivenog nauma i srbijanskog političkog šićara. Vjerodostojnost isprike Borisa Tadića postala je žrtvom himbe i vjerolomnosti mnoštva drugih srbijanskih političara čije su riječi gotovo uvijek imale „upotrebnu vrijednost“, bilo za EU, Ameriku ili Haag.

Je li srbijanski predsjednik bio iskren pred hrvatskim gledateljstvom glede isprike i kajanja, vjerojatno ćemo se brzo osvjedočiti. Za sada mu se prigovara ili neiskrenost, ili što je to učinio u jednoj televizijskoj emisiji, a ne službeno, ili pak što se nije došao ispričati na Ovčaru. Kao da Boris Tadić, kao nekoć Willy Brandt, dolazi iz katarzom prodrmane Njemačke!

Kao da ne dolazi iz katarzom još neočišćene Srbije, u kojoj su sljedbenici onih koji su protiv Hrvatske ratovali, ili rat odobravali, i danas politički najjači! Da je Tadić otišao na Ovčaru, takvi bi ga „pojeli“. I ovako je dočekan kao „nacionalni izdajnik“. Utoliko je Tadićeva isprika i hrabar čin. Je li čin iskren i pošten, vidjet će se, čak i neovisno o tome hoće li ga i kako honorirati EU i NATO.

Kada su pak posrijedi te tzv. euroatlanske asocijacije,  Tadić je u razgovoru sa Stankovićem demonstrirao i stupanj nacionalne samosvijesti i autonomije nesvojstven hrvatskim vlastima. Nije pokazao volju da se Srbija u te asocijacije sama i nepozvana gura, nego je mogući poziv u njih sveo na realnost geopolitičkog položaja Srbije i balkanskih demografskih činjenica.

Nadu da isprika Borisa Tadića Hrvatskoj nije tek šuplja fraza i čaršijsko „lukavstvo uma“ podržava, osim njegova intelektualnog raspona, demokratskog habitusa i humanističke poputbine, i činjenica da je bio u Srebrenici. Do sada smo već mnoštvo puta bili šopani, ne srbijanskim, nego domaćim snoviđenjima o „drugoj“, „novoj“ i „drukčijoj“ Srbiji. Najprije s pojavom pokojnog Đinđića, a potom čak i s vlašću Koštunice.

A onda bi srbijanski izbori s novom prevlašću radikalije pokazali da su hrvatske priče o srpskoj političkoj realnosti optimistične bez mjere. Je li i Boris Tadić iz takve, ili slične hrvatske priče? Vidjet će se to i po njegovu ponašanju u Srbiji i po odnosu prema Hrvatskoj: je li možda baš on oličenje te nove-druge-drukčije Srbije, i je li njegova tv-isprika Hrvatskoj iskrena i poštena ili samo politički koristan trik.