Treba znati kupiti birače

Znaju li ovi moji uopće kako izgleda hrvatski birač, uzdahnuo je na konvenciji SDP-a jedan od delegata, koji je na dosadašnjim lokalnim izborima uvijek imao natprosječne rezultate pa nije bila riječ o malicioznosti, nego o iskrenoj zabrinutosti. Quo vadis SDP, upitao je drugi progovorivši Milanoviću omiljenim jezikom – latinskim. Obojica su se zgrozila nad izostankom veze sa stvarnim životom, nad temama koje su se bavile početkom globalne krize, centralizacijom i decentralizacijom, općim porukama koje do običnih birača i tako ne dolaze.

Podsjetilo ih je to na lucidnu primjedbu akademika Adolfa Dragičevića koji je nedavno zamjerio kolegama akademicima da se desetljećima bave raspravama o tome što je knez Mislav jeo za doručak umjesto da promišljaju o budućnosti. Porazilo ih je što se od njih očekuje da uđu u svaki dom, da saslušaju svaki problem i obećaju njegovo rješavanje i da sve to učine uime SDP-a, a u isto vrijeme se u svemu tome osjećaju posve samima, jer s vrha njihove stranke umjesto običnog jezika razumljivog svima dolaze uobičajene i nikom više zanimljive poruke:”Glasajte za nas, jer nemate za koga drugoga”.

Naravno, ne očekuje se od stranačkih konvencija rješenje, ali delegate je zanimalo gdje su tu radnici, gdje su seljaci, gdje su ugroženi i siromašni? Gdje je prirodno SDP-ovo biračko tijelo? Koje im se socijaldemokratske poruke šalju? Je li doista potrebno da nezadovoljnici počnu zarobljavati svoje direktore po uredima kao Francuzi pa da se netko upita kako je tim ljudima?

Je li doista jedini način da se dođe do novca za minimalno preživljavanje iznošenje svoje sirotinje po novinama i prikupljanje pomoći od dobrih ljudi? Zar politika služi samo zbrajanju glasova jednom u četiri godine? I ne bi li građane trebalo biti strah što se u Hrvatskoj vlast izmjenjuje samo tako da nekome padne u krilo kada ljudima prekipi.

Doista je teško i zamisliti koga političari vide kad pogledaju iz svojih udobnih stanova, prostranih ureda, vila za koje otplaćauju goleme kredite dobivene po kratkom postupku. Kako im izgledaju ljudi koje vide dok prolaze u svojim blindiranim ili neblindiranim službenim automobilima i vire iza leđa svojih tjelohranitelja osjećajući se silno važnima i moćnima?

Vidi li Sanader doista samo ozarene glasače HDZ-a koji mu zaklanjaju pogled na sve one koje njegovi neuspješni potezi sad već i egzistencijalno ugrožavaju? Misli li Milanović stvarno da se politikom treba baviti samo sporadično i s visine, kako se može suditi prema njegovim istupima? Ili se ustvari ne može nositi s onim što birači očekuju od SDP-a?

Posve je jasno kako birači vide njih. Kao otuđene i njihovim novcem obogaćene ljude kojima se posrećilo, ali od kojih oni nemaju nikakve koristi. Najnovije ankete CRO-Demoskopa pokazuju da ljude najviše muči gospodarska kriza i HDZ-ov blindirani BMW. To znači da ih brine njihov opstanak u ovom gospodarsko-političkom kaosu, zbog kojeg ne vide svoju budućnost, i da su zgađeni bahatošću, kojoj se ne nazire kraj. S glavom u oblacima najjači hrvatski političari dopuštaju sebi da budu iskreno zgroženi populizmom Bandića, Keruma, Jamba.

Kao da ne shvaćaju da su to ljudi koji su zahvaljujući nesposobnosti etabliranih političkih snaga dokučili da je politička trgovina imanentna politici. Ali ne samo njihova međusobna, kakvom se bave veliki, nego i trgovina biračima. Njihova popularnost je, naravno, kupljena, a njihova priča u dobroj mjeri lažna. No njihovi birači za to ne mare. Oni biraju od ponuđenog, a kako se ne nudi ništa bolje, dobro im je i to. Prodaju se onome tko ih je spreman “kupiti”, tko im se obraća i tko barem ponekad izgleda kao da su mu bitni.