Trgovac nekretninama i genocidom

Čudno je što je odvjetnik i poduzetnik Anto Nobilo odlučio javno komentirati međunarodni sudski proces u tijeku. Još je čudnije što je odlučio javno izraziti radikalnu skepsu glede izgleda Hrvatske da na Međunarodnom sudu pravde dobije spor protiv Srbije zbog povreda Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Najčudnije je ipak to što je sve to učinio u Beogradu, u Srbiji koja je tužena za genocid. U tamošnjem tabloidu Blic izjavio je rečenicu koja je s razlogom šokirala hrvatsku javnost: “Oluja je imala više bitnih elemenata koji se približavaju genocidu nego što je to bilo u Vukovaru (…).”

Ne želim nagađati o tome je li ga na ta tri čudna čina potaknuo neki prizemni poduzetnički interes (već nekoliko godina njegov su osnovni biznis nekretnine), još i manje želim se miješati u ono što mi nije profesija: pravo i pravosuđe. Međutim, kao istraživač fenomena genocida i koautor knjige o genocidu (“Postmoderna i genocid u Bosni: Etničko čišćenje - velika prevara našeg doba”), dužan sam javno kazati kako odvjetnik i poduzetnik Nobilo jednostavno nije u pravu!

Ono što se dogodilo u Vukovaru i Srebrenici, teorijski gledano (u okviru znanstvenih istraživanja holokausta i genocida), naprosto jest genocid. S druge strane, Oluja s genocidom nema nikakvih dodirnih točaka. Druga je stvar kako će sutkinje i suci Međunarodnom sudu pravde u Haagu o tome suditi. Najveći dio hrvatske javnosti i hrvatska Vlada vjeruju da će i Sud tako suditi.

A da može i da bi morao tako presuditi jasno je i laiku na temelju klasične međunarodno-pravne definicije genocida koju sadrži UN-ova Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Doslovna inačica te definicije unesena je u članak 6. Statuta Međunarodnog kaznenog suda: “Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.”

Ubojstva i sve ostalo u Vukovaru i Škabrnji školnički su primjeri, u najmanjoj mjeri, “djelomičnog uništenja jedne nacionalne skupine”. U Vukovaru svih onih koji su bili lojalni Hrvatskoj! Sve to sigurno je dobro poznato i Anti Nobilu, pa je njegova izjava Blicu istup poduzetnika čudnoga morala, a ne čestita odvjetnika.