Trojica za Purdu

Za hepiend kojim je završio slučaj vukovarskog branitelja Tihomira Purde zaslužno je samo nekoliko ljudi u Hrvatskoj koji su od samoga početka imali jasnu viziju i stav o tome kako politički i pravno treba pristupiti slučaju.

Na prvom mjestu to je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić koji je praktično od dana Purdina uhićenja i pritvaranja u BiH bio na tvrdom stavu da neće kontrirati Srbiji tako što će pripremiti teren da i Hrvatska od BiH traži izručenje svoga branitelja. Većina u Hrvatskoj reagirala je pod naletima bijesa prema Srbiji zato što je vukovarskog branitelja optužila za ratni zločin, i za njim raspisala tjeralicu, a sve na temelju “priznanja” iznuđena batinama u srpskom logoru. Ta većina, čiji su eksponenti uglavnom bili branitelji i političari, smatrala je da se pošto-poto mora spriječiti ekstradicija Purde Srbiji. Vladalo je uvjerenje da je najbolji i najbrži put za to da mi sami od BiH zatražimo Purdu, što bi značilo formalno otvaranje kaznenog postupka protiv njega, ali bi ga se odmah pustilo. Bajić za to nije želio ni čuti.

U tome ga je podržao predsjednik Republike Ivo Josipović, a onda je u istome pravcu istupio i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. Pokušali su se objasniti razlozi zbog kojih bi bilo pravno i političko samoubojstvo tražiti izručenje Purde, no u protekla dva mjeseca nitko to nije želio ni čuti ni shvatiti. A stvar je u tome da bi otvaranje predmeta protiv Purde na temelju iznuđenog priznanja značilo da hrvatsko pravosuđe priznaje krivotvorine proizvedene nasiljem i zlostavljanjem branitelja i civila tijekom njihova zatočeništva po srpskim logorima.

S druge strane, nitko nije razmišljao koje bi sve pravne preduvjete trebalo ispuniti da bi se moglo BiH podnijeti zahtjev za izručenje Purde. Državno odvjetništvo moralo bi Županijskom sudu podnijeti zahtjev da se protiv Purde, ali onda i protiv suoptuženika Petra Janjića Tromblona i Danka Maslova, provede istraga. Sud bi zatim trebao otvoriti istragu protiv njih, a Tromblonu i Maslovu odrediti pritvor, pa bi tek tada postojala stvarna pravna osnova da se od BiH zatraži izručenje Purde. O tome, dakako, nitko nije razmišljao, niti je u naelektriziranoj atmosferi, čiji su vrhunac bili nedavni prosvjedi branitelja, itko takvo što imao priliku obrazlagati.

Valjalo je u tišini poduzimati sve što se moglo. Bajić je maksimalno koristio dobre odnose koje ima s tužiteljima Miloradom Barašinom iz BiH i Vladimirom Vukčevićem iz Srbije. Na sastanku njih trojice, koji je bio održan u Bijeljini prije nešto manje od mjesec dana, definirano je da će srpsko tužiteljstvo načiniti iznimku i prije nego što je završen ekstradicijski postupak odlučiti o tome ima li osnove za kazneni progon Tromblona, Maslova i Purde. Pritom su srpski tužitelji koristili sve dokaze koje im je dostavio Bajić, a iz kojih je već bilo vidljivo da u borbama za Vinogradsku ulicu u Vukovaru ova trojka nije počinila zločin. No, da bi formalno mogli zaključiti spis i odustati od progona, trebali su još saslušati svu trojicu. Bajić i Barašin su jamčili da će za to ostvariti uvjete.

Predsjednik Josipović za to je vrijeme stalno davao izjave pomirljivog tona. O Purdi je razgovarao i s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, no na način da mu je izražavao vjeru kako će se slučaj riješiti i da će pobijediti pravda. Bošnjaković je pak činio sve da održi korektne odnose i surađuje sa srpskom ministricom pravde Snežanom Malović. U njegovu ministarstvu tvrde da su srpski političari oko slučaja Purda bili kooperativni, a da je najtvrđi bio njihov tužitelj Vukčević.