Tuđman pa Milanović

Još se može shvatiti da nam Bosanci drže figu u džepu kada je u pitanju povezivanje hrvatskog juga s ostatkom države. Nevjerojatno je, međutim, da nam je to isto počela raditi i hrvatska Vlada.

Odjednom je izronila ideja da treba ratificirati sporazum Tuđman – Izetbegović iz 1999. godine o razgraničenju Hrvatske i BiH, odnosno BiH prepustiti otočiće Veli i Mali Školj te rt Ponta Klek u Malostonskom zaljevu.

Ideja o ozakonjenju sporazuma koji Hrvatska očigledno s nekim razlogom nije ratificirala punih 13 godina, plasirana je neprimjereno, u formi neslužbene informacije, kao klasični probni balon. Evidentno je da je vijest puštena iz Ministarstva vanjskih poslova čiji je anonimni izvor uskratio bilo kakvo objašnjenje. Niti riječi o tome zašto bi se sporazum baš sada ratificirao, kao ni o tome što bismo time dobili. Neimenovanom izvoru nije bitno što se radi o dokumentu kojim se Hrvatska odriče dijela svoga teritorija pa makar to bile i hrpe kamenja, kako kaže premijer Zoran Milanović. Iako je probni balon već neko vrijeme vani, a radi se o pitanju od prvorazrednog nacionalnog interesa, Vlada o toj temi ne želi ni pisnuti – barem ne službeno. Zato neslužbeno najavljuje da će ratifikacija biti već na jesen u saborskoj proceduri.

Istina je da treba riješiti pitanje granice sa susjedima. No, to sigurno nije objašnjenje za naglu najavu ratifikacije. Izvlačenje sporazuma na površinu ima veze s prometnim povezivanjem Hrvatske, ali nije jasno kako. Ako ćemo nagađati da je ratifikacija uvjet da BiH pristane na gradnju pelješkog mosta, onda ta teza povlači daljnja pitanja i nejasnoće. Prvo je zašto Hrvatska ne bi mogla graditi most na svome teritoriju, nego bi morala tražiti odobrenje susjeda? Drugo, je li Vlada okrenula ploču i odlučila da će graditi most, bez obzira na to hoće li se uspjeti barem dio novca povući iz europskih fondova? Ako je odluka pala na gradnju, što je pravi razlog za iznenadni zaokret od 180 stupnjeva? Je li to nespremnost bosanske strane na dijalog i njihove ucjene ili je posrijedi to što premijer nakon nesmotrenih izjava pokušava vratiti povjerenje hrvatskog juga?

Možemo nagađati i to da je ratifikacija sporazuma gurnuta na testiranje raspoloženja javnosti zato što BiH njime uvjetuje gradnju cestovnog koridora iza Neuma koji bi formalno prolazio kroz BiH, ali bi Hrvatska na njemu imala državni suverenitet. Možda nakon ratifikacije BiH više ne bi gužvala oko gradnje elektrana na pograničnom području.

No, bez obzira kako nagađali, na kraju su sve to priče na dugome štapu. Činjenica je da Vlada oko prometnog povezivanja dubrovačkog područja nije imala dobru strategiju te da zbog ulaska Hrvatske u EU, nakon čega slijedi i uvođenje shengenskog režima na granice, već ozbiljno curi vrijeme, a ne zna što će. Zato ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić juri naokolo ko bez glave, a usput daje izjave i drži breafinge. Tako je prošlog tjedna odjurila u Bruxelles da bi europskog povjerenika za regionalni razvoj Johannesa Hahna može li se pelješki most financirati iz europskih fondova. Odgovorio joj je da načelno može, a onda ju poklopio opaskom da prije tijelima EU treba dostaviti nekakav projekt za gradnju mosta i studiju isplativosti. Isti odgovor Pusić je mogla dobiti i bez jurnjave u Bruxelles. Trebala je pitati Branka Grčića, ministra regionalnog razvoja i fondova EU. On bi joj možda dao i informaciju više i rekao zašto već odavno nije poslana u Bruxelles dokumentacija vezana za most na Pelješcu. Tim prije što znamo da hrvatski porezni obveznici taj projekt jednostavno ne mogu isfinancirati. Odgovor bi jako zanimao sve građane, ali ga nema. Jedino objašnjenje je da se premijer preračunao i sve karte stavio na dogovor s BiH. Sjetimo se samo kako je na početku mandata govorio da, ako se u doba hladnog rata moglo povezati Berlin sa SR Njemačkom, onda će se naći i rješenje za Dubrovnik.