Tuga Tarle: Biserna ogrlica

Otvorila je kutijicu. Začu se nježno zvonjenje perli. Prinijela ih je bliže k očima. Sjaj im nije potamnio. Sjetila se kako ih je prvi put ponijela uz crnu koktel haljinicu – ima tome već četrdeset godina. Nosila bi i rukavice od svilenog konca boje slonovače da sačuva ljepotu bijelih ruku. Njezinim je kolegicama to bilo glupo, ali ona nije marila. Bila je iz fine obitelji, a one su rasle u sivim dvorištima, u sirotinjskim četvrtima. Poslije su se trudili drugovi da ih izjednače. Svi su trebali biti jednaki, svi proleteri bez korijena. I gotovo da im je to pošlo za rukom i u njezinu slučaju. Najprije su joj likvidirani roditelji, kasnije ju je napustio muž, a ostalo je došlo samo po sebi: bijeda, poniženja, žrtvovanje, borba da djecu izvede na put i na kraju samoća. Od svega joj je ostala samo škrinjica davno zaboravljenog svijeta: koralji, biserje i druge sitnice koje su za nju bile od posebne vrijednosti. Nemirnim rukama zakopčala je ogrlicu, namjestila smiješni šeširić od crnog baršuna i navukla rukavice. Pogledom je potražila sat na zidu. Bilo je vrijeme za izlazak.
*
Njezin kutak se zvao Kod plavog anđela, mali smrdljivi pajzl pod krovom lokalnog teatra, jedino mjesto gdje nije neumjesno zateći su0101mu ženu u godinama. Tamo se osjećala sigurnom u trenucima kad bi bježala iz svoje izolacije. Bio je to čudan svijet neshvaćenih pjesnika, razočaranih glumaca i egzaltiranih obožavatelja kazališta i nitko nikome nije polagao računa.
Jasno, bio je netko tko je onamo zalazio zbog koga je i ona bila tu. Motrio bi je bez sustezanja, ali nije joj prilazio nikada. Pijuckajući čaj od jasmina i slušajući odabrani program evergrina pogledavala bi i ona u pravcu svog nesuđenog partnera. Ne može se reći da je nešto očekivala, ali joj je godilo biti u njegovoj blizini i prepuštati se maštanjima. Očiju zastrtih dubokim sjenama tražila bi njegov pogled. On bi onda ustajao, uzimao šešir i odlazio bez riječi. A drugi su plesali, čavrljali, prepuštali se životu.
Ona bi se budila iz transa povrijeđena i razočarana. Još jedna promašena prilika – govorila bi u sebi. Crveni zidovi zadimljenog lokala i podmukli kikot njegovih stalnih gostiju i slučajnih namjernika brzo bi je trijeznili. Onda bi sjedila sama, uz čašu do kasno nadajući se da će se on vratiti. Naravno, nije se vraćao. Najbolnije bi joj bilo ustati jer je trebalo izaći u hladnu noć.
– Molim, pozovite mi taksi! – bila bi jedna od dviju rečenica koje bi razmijenila s konobarom mesnatih usta i rumenih obraza. On bi je znatiželjno promatrao. Zanimalo ga je što ona ovdje traži. Jednoga dana se odlučio da je pita: – Nemate muža, ni djece? Nikoga?
– Zašto vas to interesira? – dobacila mu je hladno – to je moja stvar!
– Ništa, samo sam mislio – promrsio je mladi debeljko zbunjeno.
Poznato mi je to odnekud – reče u sebi. Raspituju se kao slučajno, a onda jedne noći pozvone na vratima i sutra pišu novine: našli je zadavljenu, ukraden joj nakit, silovana i tome slično. Ta klasa ljudi na sve je pripravna. Guraju nos gdje im nije mjesto i uglavnom tamo gdje zapaze plahe i nezaštićene samce. Takvi su im najlakši zalogaj. Izašla je i ne dočekavši kraj konobarove nemušte rečenice.
*
Istina, odavna već nitko joj nije dolazio u posjet. Prijateljice je nisu zanimale. Nije ih tražila jer su voljele površne avanture i pristajale na svakakve kompromise. Kad bi s njima odlazila na koncert ili u kazalište, nastojale su glasnim govorom i provokativnim smijanjem skrenuti pažnju muškaraca na sebe. To joj je izgledalo ružno u njihovim godinama. Čak ni mačku nije imala. Jednom davno susjedi su joj jednu otrovali pa joj se sve to zamjerilo. U crkvu nije odlazila. Činila joj se mračnim i hladnim mjestom koje je vonjalo na groblja. Na samoću se s vremenom navikla iako je vjerovala da još ima nade za nju. Djeca su odrasla, otišla su, nemaju vremena. Pišu ponekad, ali to je sve. Zovu je telefonom i pričaju nevažne stvari. Novca nema, ali ona je dama. Ne traži ni od koga. Pazi na svaku paru pa nekako izlazi nakraj, a i nema nekih velikih potreba. Sa susjedima je uljudna i to je dovoljno. A ovo ovdje kod Plavog anđela traje već cijelu godinu. Ovo udisanje života, ta misteriozna privlačnost ovog stranca i nada da će se možda nešto dogoditi – to joj još jedino ispunjava dušu toplinom.
*
Ponovno je u baru svog omiljenog kazališta. I On je opet ovdje. Motri je tamnim očima ispod gustih obrva. Markantan je i lijep. Nije istina da zreli ljudi gube ljepotu. Ona samo dobiva patinu i vrijedi više. Izgleda joj drugačiji od ostalih. Pod njegovim pogledom osjeća se ženom iako si to ne zna objasniti. To je neki fluid koji je omamljuje.
Osmjehnu mu se, ali on joj osmijeh ne uzvraća. Kao da je zadubljen u svoje misli. Zatim čita neko pismo, valjda od djece, od koga bi drugoga? Muškarci su stidljiviji. Teže se otvaraju – zaključi rezignirano. Dotaknuvši nesvjesno bisernu nisku pomilova je mršavim prstima. Navuče rukavicu, jednu pa drugu, kao da obavlja nekakav obred. Ah, da joj je bilo na vrijeme kad je tijelo bilo budno na dodire i poljupce! Toliko ih je bila željna, a odgađala ih je iz godine u godinu, desetljećima. Dobro, nikad nitko pravi nije ni navratio u njezin život pa nije imala ni razloga da se tek tako upušta u jeftine avanture. Djeca su je trebala i tada nije mogla misliti na sebe. Ono malo što bi zaštedjela uložila bi u krpice popuštajući svojoj ženstvenoj prirodi. Od snova je živjela, a sad joj se već čini da je sve možda kasno.
Konobar je prekine u razmišljanju: – Gospođo, izvolite!?
Onaj čovjek u kutu podigne pogled susrevši se s njezinim. – Gdje li je bio svih ovih godina? – pomisli žena. Na licu obilježenom sjetom čitalo mu se iskustvo teškog življenja i to mu je davalo plemenit i produhovljen izgled. Može biti da je filozof ili umjetnik? – pitala se. I jedno i drugo bilo bi uzbudljivo. Vjerojatno je teatarski čovjek, zašto bi inače ovamo zalazio? Ponovno mu se nasmiješila i opet bez odaziva. To ju je sad počelo nervirati. Hladan je, čudan, nepristupačan – zaključila je razočarano.
Ustane i potrazi toalet. Obnovila je šminku i provjerila detalje. Sve je bilo na svome mjestu. Bože – pomisli – jesam li šenula umom? Što ja to radim, što to tražim? U mojim godinama bilo bi smiješno išta poduzimati. Sigurna sam da se ne bih znala ponašati kako se to od žene očekuje. Intimnost? – zgrozila se i od pomisli na intimnost bilo s kim. Ni njegov miris, ni dodir ne bi mogla podnijeti. Oduvijek je bilo tako. Neki udvarač bi joj se približio pa bi se preplašila, tražila bi mu mane, odmjeravala njegove postupke i napokon ga nemilosrdno odbila zaranjajući u ledenu noć svoje samoće.
*
Vratila se za stol. Nije ga zatekla. Na zagasitom stolnjaku pred njom ležala je ostavljena ruža. Okrenu se oko sebe. Učini joj se kao da je sama na otvorenoj sceni dok je sav taj svijet s podsmijehom promatra. Dakle, netko joj je ovo namjestio.
– Što je sad to? – gotovo viknu na konobara.
– Gospođo – odgovori ovaj uljudno i s vragolastim smiješkom na crvenim obrazima – smekšali ste srce onog kavalira.
– Ali molim vas, budite ozbiljni! – uzrujala se na njegovu neukusnu dosjetku.
– Bila je djevojka s ružama pa ga nagovorila – namignu joj konobar.
Zbunila se. Ovo joj je došlo posve neočekivano. Kako je moguće da onaj čudak mjesecima ništa nije poduzimao, a sad odjednom ruža i to stidljivo, povlačeći se s bojišta. Gdje je? Strah ga je – pomisli – boji se. Možda joj se želi približiti, a ne zna kako bi? Jadan čovjek! Vjerojatno je imao loše iskustvo sa ženama. Mahnu rukom konobaru i zatraži račun.
– Samo požurite – reče. Nadala se da će je, kad izađe na ulicu, njezin neobični kavalir ipak čekati. Ogrnu se pelerinom, ponovno navuče rukavice, namjesti antikni šeširić te izađe u noć.
Vani je vjetar raznosio lišće i ona se okrenu na uglu gdje je snop svjetla iz električne lampe osvjetljavao kvadrat ulice, mjesto na kojem je inače čekala taksi. Sjeti se da je izašla a da nije pitala konobara da joj ga pozove. Možda je tako bolje? – ohrabri se. Možda je to prilika da se napokon ostvari taj susret. Očima je tražila njegovu siluetu, ali među sjenama kuća i drveća jedino je još podrhtavala sjena para u čvrstom zagrljaju sklupčanog na klupi preko puta.
Što sad? Do stana ima četiri bloka, petnaest minuta hoda protiv vjetra po pustoj ulici. Samom čovjeku nije ugodno, a pogotovo nije uputno za ženu. Ali ruža u ruci učvrstila ju je u uvjerenju da je on ipak negdje u blizini. Ugledavši priliku muškarca u jednoj od veža pomisli da bi to mogao biti On. Nešto između zebnje i vedrog iščekivanja miješalo se u njezinu srcu. Ne pomaknu se s mjesta hineći da čeka taksi. Dala mu je priliku da joj pristupi, ali čovjek je stajao kao stup od soli. Napokon krenu nesigurnim korakom niz ulicu. Zamišljala je kako će otvoriti vrata stana i okrenuti se pa će ga pozvati na piće i on će najvjerojatnije pristati te će ući s njom. Istovremeno je znala da je to puka obmana kojom uzbuđuje maštu i ništa više.
Osluškivala je šuštanje lišća u krilu vjetra nastojeći razabrati skriva li se u tom zvuku trag njegovih koraka. Nije se usudila okrenuti. Je li to on? Slijedi li je ili joj se pričinja? Što će se dogoditi kad se nađe pred vratima svog stana? Hoće li joj napokon ova noć donijeti nagradu za strpljenje i odricanja? Rukom posegnu za ovratnikom kaputa kako bi se zaštitila od oštrih zamaha vjetra i od straha koji joj je strujao žilama. Uto joj poput žice na instrumentu puče biserna ogrlica. Ona se zaprepasti. Malene blistave kuglice živahno se rasprše na sve strane u tami gonjene svaka svojom sudbinom. Dođe joj da vrisne od bola. Nema nade da bi ih sada ovdje mogla skupljati. Okrenu se zdvojna tražeći ih pogledom pa ugleda njegovo blijedo lice pred sobom.
*
Rano izjutra sljedećeg dana radnik čistoće pomeo je s lišćem i smećem sve ženino biserje. Te iste večeri sjedilo je šaroliko društvo u prljavom pajzlu Kod plavog anđela. Nekoliko parova plesalo je na podiju u polumraku dvorane.
– Jeste čuli – obratio se odjednom oronuli glumac punašnom konobaru – ona dama koju ste zadirkivali jučer, ondje – i pokaza prstom na prazan stol preko puta – pronađena mrtva!
– Kaj – zaustio je konobar izbečivši oči od čuda? Zbilja je nisam zadirkival. Čovjek joj je zbilja kupil ružu.
– Slušajte, gospodine, mrtva s razrezanim grkljanom, razumijete? – zamahnuo je glumac rukom u zraku prošavši prstima preko svoga vrata da bi zorno predočio čin – tako! – reče – ne treba njoj više nikakvih ruža.
– Znam, znam – kimao je glavom konobar – ali zakaj? Kaj se dogodilo?
– Pljačka – to se može desit svakome – slegnuo je ramenima glumac i potegnuo gutljaj mlakog ljepljivog piva.
– Pa jesu našli ubojicu? Ništa?
– Život, dragi moj, to vam je teatar apsurda – izrekao je u zanosnom tonu glumac spreman da odigra ulogu Hamleta. Osovivši se na nesigurnim nogama, obuhvatio je pogledom zadimljeni prostor lokala te namjestio pozu. Među potencijalnim gledateljstvom nedostajali su Ona i On.