Svijet je u velikom procesu preslagivanja, a gotovo da i nema kutka u kojem nema nekog novog velikog igrača u nastajanju. Rusija i Kina već su pomalo stara priča, a Moskva i Peking još traže što bi mogli učiniti, a što ne. Sve više stručnjaka i analitičara vidi Indoneziju, najnapučeniju muslimansku zemlju s više od 220 milijuna stanovnika, kao budućeg diva s istoka, svojevrsnu političku snagu koja bi mogla postati predvodnica muslimanskog svijeta. Tu je i Turska, koja već neko vrijeme pokušava pokazati da je jaka i da je ponovno došlo njeno vrijeme da postane veliki politički igrač. No, prije dva dana dogodilo se nešto vrlo zanimljivo – Turska, Švedska i Brazil formalizirale su inicijativu staru nekoliko mjeseci o udruživanju čiji bi cilj trebao biti promoviranje političke i vjerske tolerancije, posredovanje među sukobljenim stranama u globalnim kriznim žarištima...
Trojica ministara vanjskih poslova na ideju su došli u rujnu u New Yorku na zasjedanju Glavne skupštine UN-a. Ahmet Davutoglu, Antonio de Aguilar Patriota i Carl Bildt kao povod za ovo novo međunarodno tijelo uzeli su globalni nered koji je nastao nakon prikazivanja spornog filmskog uratka “Nevinost muslimana”, ali i činjenicu da se baš nitko ne želi ozbiljno poduhvatiti raspetljavanja sirijskog gordijskog čvora. Sami su sebe nazvali “Tri meke sile s tri kontinenta”, jučerašnje jutro dočekali su s novim imenom – Trilateralna solidarnost za izgradnju mira – cilj koje je da budu savjetodavna podrška u potrazi za rješenjima međunarodnih izazova i kriza. Tri ministra okupljena u turskom gradu Izmiru kazala su da su tri zemlje geografski vrlo udaljene, ali da dijele iste vrijednosti i jako slične poglede na međunarodnu politiku. Ova neobična trilaterala u svome osnivačkom manifestu objavila je da joj je primarni cilj razriješiti krizu na Bliskom istoku, s naglasnom na Siriji i Palestini, ali da će im se na dnevnom redu naći i gospodarska kriza i njene političke posljedice, suzbijanje terorizma, iskorjenjivanje siromaštva, klimatske promjene, sloboda interneta, neširenje nuklearnog naoružanja... Njihovi timovi već rade, a ministri će se redovito konzultirati kako bi detektirali problem koji zaista mogu riješiti uspješno, trajno i brzo.
Radi se o tri zemlje koje su u pogledu angažmana u rješavanje međunarodnih problema svježe i neokaljane i da u ovaj posao koji su same sebi zadale ne nose nikakvu tešku i nezgodnu prtljagu koju neprekidno na plećima tegli ponajprije Washington, koji za ova pitanja postaje nezainteresiran, a onda i Moskva, London i još nekoliko zemalja koje su svoje nosove zabadali baš u sve. Turska je svoje međunarodne ciljeve jasno definirala iako Ankaru u posljednjih godinu dana nitko nije uzimao ozbiljno. Kada se sve zbroji, Tursku možemo već sada percipirati kao zemlju koja je dosegnula onu razinu moći koja je potiče da se više ne bavi sama sobom, nego i drugima.
Švedska je izuzetno dugo ostala po strani od svake političke i druge kavge, vrijedno gradeći socijalno osjetljivo društvo koje je imponiralo čak i ozloglašenom vođi Al-Qa’ide Osami bin Ladenu. On je naime neposredno prije američkih izbora 2004. svom prijatelju Georgeu Bush uputio poruku u kojoj mu je sugerirao da dobro razmisli o tome zašto on i njegovi sljedbenici nemaju apsolutno ništa protiv Švedske, a imaju protiv SAD-a? I na kraju ostaje Brazil, o kojem nitko nije ni razmišljao kao o mogućoj političkoj sili, igraču koji se može uplesti u globalnu politiku i rješavanje problema. Ovo je prvi konkretni znak da Brazil želi postati prva velika politička sila južnoameričkog kontinenta. Možda bi nam ove relativno neopterećene zemlje zaista mogle ponuditi nešto novo i svježe, možda bi zaista mogle postati međunarodni posrednik za krizna žarišta na kojima su oni koji su se njima dosad bavili izgubili ugled i povjerenje? Pokušaj je zanimljiv, sudionici su zanimljivi pa ostaje vidjeti što će nam ponuditi.