Tužba za genocid: Ispada da smo se malo zaigrali

Ne piše mi se o ovome. Hvata me jeza od samog termina, od načina kojim se njime nabacuju skupine i pojedinci, dalekovidni i nacionalisti, nehajnog prožvakavanja zastrašujućeg pojma genocid, golemih količina rastrganog ljudskog mesa.

Nekoliko je dana tome da sam imala ukazanje. Došlo je onako, kako ukazanja obično dođu, bez puno buke i pripreme, u dnevnom boravku moje majke, nakon nedjeljnog ručka. U emisiji “Nedjeljom u 2“ gostovao je književnik i intelektualac, gospodin Predrag Matvejević. Nedavno smo se slučajno sreli na jednom aerodromu, nisam ga pozdravila, imajući u vidu da se nismo upoznali, zapravo, da on ne pozna mene kao ja njega, međutim, u kratkoj izmjeni pogleda on se nasmiješio i rekao: “Heh, nisam vas prepoznao, baš ste narasli.” To mi je bilo toliko simpatično i milo, a anegdotu spominjem samo zato jer suštinski produbljuje spomenuto ukazanje.

ISTINITE I LAŽNE PRIČE

Sjedim tako za stolom i slušam ga kako priča, pokušavajući nešto razabrati od vriske male djece, a ono što neprestano u valovima dolazi do mene i pronalazi me jesu: Tito, Krleža, Tuđman, Šešelj, Krleža i Tito, Tuđman i Krleža, zločin, zločin, ljudska prava. Ne mogu znati bilo što od toga kako je zapravo bilo, rođena nakon Krležine i Titove smrti mogu samo vjerovati priči koja je ostala od svega i, stotinu puta dosad ispričana na određen način, postala stvarnost.

Onda dođe ono. Ukazanje. Nije ta ista emisija, ali slična takva, u mnogo boljoj rezoluciji (nisam se baš bavila detaljima), uglavnom, recimo da je 2032. godina, recimo da netko star, sijed, iz moje generacije rođene osamdesetih, narastao, a preživio život i govori nam: Sanader, Milanović, Kosor, Tadić, Tadić i Josipović (nisu baš ekvivalentni kapaciteti, ali suvremenici koje imamo), i tako u svim kombinacijama, a netko tko sad prevrće tanjur s juhom i udara psa plastičnom tračnicom električnoga vlaka, sjedi u svojim tridesetima, i pita se, pa dobro, o čemu više ovi? Jer, ljudi mi kažu, sve to brzo prođe, i to im vjerujem, kao jednu od rijetkih stvari.

U vremenu koje brzo prolazi, ono što ostaje trajno jest priča. Priča o tome što se dogodilo, kome se dogodilo, i kako se dogodilo. Dobra priča je jedino što vrijedi, što se prenosi dalje, što nas je izvelo iz špilja. Najbolje su one strašne priče. Pamte se najdulje, diraju najdublje, i služe kao opomena.

Zatim, postoje ljudi kojima su se takve priče zaista dogodile, postoje djeca koja su njihov odjek slušala mjesecima u podrumu i pritom posjedila, postoje tisuće i tisuće raseljenih obitelji čije su priče zauvijek prekinute, nestali ljudi čiji su tragovi samo na popisima, a još dublje brazde svuda oko nas, čak i ako ih ne smatramo tragovima bitnim za naš put. Ne piše mi se o ovome, ali ako to ne napišem, ne mogu početi ništa novo, a mogla bih, i želim.

Pored stvarnog događaja, postoje one skupine i pojedinci, koji nam ga prepričavaju, vješti pripovjedači koji će legitimno iskoristiti svoj talent da bi publiku zadovoljili, oduševili, pridobili na svoju stranu. U ovom slučaju oni pridonose da naši susjedi ne znaju tko je granatirao Dubrovnik, ili da smatraju kako su na Ovčari ustaše ubijali pripadnike srpske nacionalnosti, ili čak i kad su im informacije dostupne, jer obnašaju službu u Hrvatskom saboru, otvara im se put da opravdano kažu kako su za uništenje Vukovara i Vukovaraca podjednako krivi i Srbi i Hrvati.

A onda, na kraju, dolaze novi koji će priču slušati prvi put, još ponešto od nje oduzeti ili joj dodati, ali ljudi na temelju čijih života je priča ispričana zaslužuju barem toliko da se pripovjedači ne pozivaju olako na njihovu žrtvu, na moral, na niske strasti (koje usput, svoje polazište imaju u visokoj politici), i sve te neprimjerene izraze koji nemaju veze s velikim količinama rastrganog ljudskog mesa.

Ono što me najviše muči u povlačenju tužbe za genocid, zbog čega ne mogu, a željela bih pisati o recimo odjecima jazza i knjiga, nije osporavanje dobrih namjera nove ministrice vanjskih poslova ili njezine Vlade prema svojoj domovini, nego jedna nedosljedna priča, ako vam je stalo do priča. Jer, ispada sada, mi smo se tek malo zaigrali, zaletjeli, nategnuli stvar koliko je trebalo pa htjeli napakostiti strašnim Srbima i zato, svjesno podigli neutemeljenu tužbu za genocid. U jednom trenutku činilo se da je zločin bio uperen protiv cijele nacije, međutim, danas znamo da je sve bilo k’o fol.

Druga tvrdnja koju se ne propituje; ako naša Vlada iskreno vjeruje da će Srbija zbog povlačenja tužbe ustupiti podatke o nestalima i vratiti opljačkanu imovinu, daje nam zaključiti tek to – da sa susjedima živimo u isključivo ucjenjivačkom odnosu i da je sve jedna umješna trgovina, kao što, vjerojatno i jest. Ali, kanimo se onda morala, tu mu nije mjesto.

ZA ONE KOJIH VIŠE NEMA

A spominjane niskih strasti? Nije da ih nema, i sa srpske i s hrvatske strane, ali nekako sam uvjerena da oni koji lako pod takve strasti potpadaju ne mare previše, niti će ih s njihova strastvena puta skrenuti povlačenje ikakve tužbe. Takvi se neće probuditi jednoga jutra i reći, eto, zaista sjajno što je Hrvatska povukla tužbu, taj čin zaslužuje da promijenim svoj stav o tome kako su Hrvati genocidan narod ili obratno.

Ako je argument da optužnica ionako neće proći, kao što nije prošla za veće zlokobne učinke, čini mi se jednako irelevantnim, ona će ostati kao trag u prošlosti da je postojala namjera, ali na sreću nije uspješno provedena do razmjera u kojoj bi ju tako zvali.

Osim za ljude kojih više nema, za živote koji su uništeni, za sukobe niskog intenziteta koje teško da će povlačenje tužbe podići na viši. Unose nemir izjave da je nova vlast dobila mandat da tako silno sigurna u sebe široko zamahuje u svačije ime, po pitanju bilo čega, a genocid ima najmanje dvije bitno različite (zainteresirane) strane. Jedna su oni koji su ga osjetili na svojoj koži i kojima je podizanjem tužbe pružena nada da će toliko krvava nepravda, ne biti ispravljena, jer je to nemoguće, nego samo dostojno kvalificirana, i druga strana koja u teoriji, u priči, daleko od životnog iskustva donosi moralne odluke u ime ovih prvih.

Zaista, koliko će ovo biti (ne)važno, u daleko boljoj rezoluciji za nekih trideset godina, može se tek naslutiti, međutim obaveza ove Vlade veća je prema sadašnjem trenutku, stvarnim žrtvama i strašnoj priči za koju su dobili mogućnost da je ispričaju kao opomenu.