TV-montaža

Gledam televiziju i ne znam što gledam. Je li se ono što vidim uistinu dogodilo ili se samo moglo dogoditi. Gledam li vijest ili pripovijest? Zbilju ili njezin privid?

Ne bojte se, nije riječ ni o kakvom mudroslovlju. Riječ je o prozaičnoj zbrci što je svake večeri izazivaju proizvođači televizijskog programa. Izmišljeno se prikazuje kao neizmišljeno, a neizmišljeno se tretira kao građa za fabuliranje. U tv-dnevniku izvode se skečevi, a kao skečevi se pakiraju najozbiljnije informacije. Sve je toliko neobično, da nam se ponekad i "Obični ljudi" u pol sedam čine stvarnijima od novinarske ekipe u pol osam.

Izgorio je Kopački rit i u glavnim se televizijskim vijestima o tome opširno govorilo. Izvještaje su pratili autentični snimci s mjesta događaja, ali kad je izvjestitelj spomenuo mogući uzrok požara, snimatelj i montažer dobili su napad filmskog stvaranja. Na ekranu se pojavio igrani umetak: neka ruka s tijelom izvan kadra slagala je treščice i potpalila vatru. No, kako da budemo sigurni da je to igrani umetak? Nije li HTV-ova novinarska ekipa uistinu snimila potpaljivača?

Sličan su odnos prema fi/a/kciji pokazali i autori priloga o korupciji u zdravstvu. Kad je spomenuto podmićivanje, na ekranu su opet iskrsle ruke, ovoga puta u akciji punjenja omotnice krupnim eurskim novčanicama. Jesu li to kamermani TV-dnevnika tajno snimili davanje mita? Ako jesu, bio bi to pothvat za novinarsku nagradu. (Ako je, pak, sve namješteno, mogli bi se prijaviti za nagradu hrvatskog glumišta.)

U pripo/vijesti o prijetnjama sudskim svjedocima najprije smo, prema dramaturškoj školi HTV-a, vidjeli ruke, a onda, kao inovaciju, i njihova vlasnika, nekog tipa s mobitelom. Kamera se približila ekrančiću mobitela na kojem je, koliko se na brzinu moglo pročitati, pisalo: Pazi što govoriš, pratimo te. Pročitao je to i rečeni tip, digao se i otišao na prozor da vidi tko ga prati. Bilo je toliko banalno, da nije bilo dvojbe o tome je li riječ o dokumentu ili skeču. No, bilo kako bilo, sve se odigralo u središnjoj emisiji informativnog programa.

Sva tri režirana usadka promijenila su (ili su mogla promijeniti) strukturu cijele informacije. Ako su oni izmišljeni, što je još izmišljeno. U pitanju je vjerodostojnost cijelog dnevnika. Režiranu smo vatricu, omotnicu s eurima i mobitel s prijetnjom otkrili kao opsjenu, koliko smo toga progutali kao istinu? Ali to su samo ilustracije, reći će sad neki znalac s Prisavlja. Ilustracije? A po čemu se vidi da su to ilustracije? Ako je ilustracija mala vatrica, zašto to ne bi bilo i sve ono trsje koje se puši? Ako je ilustracija onaj koji skače na prozor, zašto to ne bi mogao biti i onaj koji sjedi i vodi dnevnik?

Ilustracija je montaža i nužno je da bude nedvosmisleno odvojena od onoga što ilustrira. U protivnom, sve postaje montaža.