U čemu je Slovenija uspjela

Prizor je bio otužan. Ozbiljni ljudi, s ugledom u poslovnoj zajednici, direktori slovenskih tvrtki u Hrvatskoj, žale se na pad prometa nakon slovenske blokade hrvatskih pregovora. Žale se, i to – hrvatskom predsjedniku Mesiću, u njegovu uredu na Pantovčaku. Pritom nitko ne želi otvoreno reći koliko je točno pao promet jer bi egzaktan podatak mogao, jasno je, dodatno narušiti ionako načet imidž kompanije među hrvatskim kupcima i konkurentima na tržištu. Koliko god da su se hrvatski političari izjašnjavali protiv bojkota slovenske robe, negativna reakcija javnosti na slovensku politiku nije se mogla u potpunosti zaustaviti. No žalbe slovenskih biznismena hrvatskom šefu države teško da tu išta mogu promijeniti.

Oštar, nediplomatski stil novoga slovenskoga premijera Boruta Pahora prvo je pokazao ekonomsku cijenu, a potom bi mogla uslijediti i ona politička. Postavivši Hrvatskoj ultimatum, dovevši u blokadu njene pregovore s Europskom unijom kako bi pristala na zahtjeve Ljubljane oko graničnog spora, slovensko političko vodstvo izmamilo je aplauz domaće javnosti, ali je stvorilo i velika očekivanja. Pahor je stvorio dojam da će se time nešto brzo riješiti u korist Slovenije, a pritom drugoj strani nije ostavio nikakav manevarski prostor za stvarno rješenje.

Podsjetimo, formalni je slovenski zahtjev da se Hrvatska odrekne svih zakona i podzakonskih akata u kojima se spominje granica. Kako je to, naravno, nemoguće, smatra se da je stvarni zahtjev Slovenije odustajanje od Bledskog sporazuma kojim su se politička vodstva dviju država još prije godinu i pol suglasila da granični spor ide pred međunarodno pravosudno tijelo.

Drugim riječima, Pahor traži od Sanadera izravne pregovore o granici, k tome na način koji također ne vodi cilju. Slovenska je strana, naime, preko medija predložila susret Pahor – Sanader. Potom preko medija upozorava da istječe vrijeme. Svaki dan koji prođe, a da zaplet nije riješen, smanjuje vjerojatnost da će do rješenja zapleta doći na prvoj pristupnoj konferenciji koju priprema češko predsjedništvo, poručuje službena Ljubljana službenom Zagrebu opet putem medija. U ozbiljnoj politici, na takav se način ne realiziraju ni susreti na visokoj razini, a kamoli rješenja koja bi zadovoljila obje strane.

Zato, prema onome kako sad stvari stoje, publika kojoj se činilo da će slovenski ultimatum Hrvatskoj riješiti granični spor mogla bi postati razočarana. Iz ovdašnje perspektive, ne vidi se da bi Sanader nakon odustajanja od ZERP-a mogao popustiti u smislu da povuče na desetke zakona i podzakonskih akata, odnosno da se obveže kako ih neće koristiti u arbitraži oko granice. Još manje je vjerojatno da će bez arbitraže Sloveniji odstupiti dio državnog teritorija, nakon što je svojedobno odbacio dogovor Račan – Drnovšek.

Trenutačno, dakle, Slovenija je uspjela jedino u blokadi pregovora, od koje nema nikakve koristi, ali ima ekonomske štete, koje bi se s vremenom mogle prometnuti i u političke štete. Politika koja proizvodi sukobe, a ne i rješenja, nema dugoročni prosperitet.

Iako se javno hvali da za takvo postupanje prema Hrvatskoj ima saveznike u EU, činjenica je međutim da se Slovenija time poprilično zamjerila Francuzima koji su do jučer predsjedali Unijom, a da češki predsjedatelji (premijer Topolanek i potpredsjednik vlade Vondra) žele nastaviti s ubrzavanjem hrvatskih pregovora tamo gdje su Francuzi stali. Istodobno, o tome da bi netko podržavao Sloveniju u blokadi hrvatskih pregovora javnih potvrda nije bilo.