U 'djelu Sotone' nađite Boga

SUBOTA 7.6.
Uzorita zemlja uzoritih vođa
Vraćam se iz obične nabave (kruh, meso, povrće...), u obično vrijeme nešto prije podne, s običnom mišlju na ručak koji ću si danas pripraviti, palim auto, čime se automatski pali i radio, te slušam nečije obične riječi koje su u ovoj našoj običnoj hrvatskoj sredini jako, jako neobične. Dakle, na Hrvatskom katoličkom radiju neki ugodan glas govori protiv tituliranja svećenika, protiv “preuzvišenih”, “uzoritih”, “velečasnih” i “prečasnih”  i njihovih odora te bi htio da svi međusobno budu braća i sestre i da se tako zovu. Nigdje kod Krista, kaže taj glas, nećete naći opravdanje za tu povlaštenost u tituliranju, povlaštenost to goru što ima svećenika koji se uvrijede kad tituliranje izostane. Nećete kod Krista naći ni silnu hijerarhiju u kleru koja izaziva strahopoštovanje i sliči na političke i vojne hijerarhije. Današnja slizanost države i Crkve u Hrvatskoj, koja je uvelike posljedica i te vjekovne sličnosti, glavni je razlog što se malo čuje mišljenje vjernika i o radništvu, i o Domovinskom ratu, i o javnoj televiziji, i o općem nemoralu, jer ga nema tko izreći. Sve je uzorito u zemlji uzoritog Bozanića, uzoritog Mesića i uzoritog Sanadera. 

NEDJELJA 8.6.
Dobro naučeni Gojanović
Ako Hrvatska televizija, pogotovu zahvaljujući svojim ultralijevim perjanicama Latinu i Stankoviću, čak uz nevjericu i pokojeg srbijanskog medija, iz “krvavog blata” (sintagma iz beogradskog tiska) izvlači Miloševićeve ministre i sudionike beogradskoga političkog i kriminalnog podzemlja (Tijanića, Bebu itd.) te ih ugošćuje da sude Hrvatskoj i o Hrvatskoj, moglo se očekivati da neće izostaviti ni haaškog svjedoka Vladimira Gojanovića, koji je danas gostovao u “Nedjeljom u dva”. Ali kako gostovao! Kao povjesničar koji sve zna! Kao istraživač koji je upućen u sve tajne u radu državnih tijela u vrijeme rata! Kao tajni prisluškivač Tuđmanovih i Miloševićevih dogovora! Kao vrhunski pravni stručnjak za zločine činjene u ratu! Kao obavještajac baš o svemu obaviješten! Kao taktičar i strateg koji je proniknuo u sve zamisli strana u ratu! Tog bijednog, neobrazovanog “sudionika”  i “svjedoka”  Oluje kojeg nitko nigdje nije vidio i koji po vlastitu priznanju ne zna ni imena svojih zapovjednika, izdaje upravo to sveznalaštvo kojem ga je dobro naučio netko tko je pišući optužnicu znao da će morati nekoga naučiti da je na sudu “potvrdi”. 

PONEDJELJAK 9.6.
“Vojska” bana Josipa Jelačića
Nema dnevnih novina koje danas nisu objavile slike bečkih trgova prepunih Hrvata u kockastim majicama. Jesu li tamo krenuli zbog blizine? Ili tragom uspomena na nekad zajedničku državu? Ili se već osjećaju građanima Europe? Ili je to isti onaj spoj traperica, tenisica i patriotizma s kojim je mladež u Domovinskom ratu branila Hrvatsku? Vjerojatno ima i jednoga, i drugoga, i trećega, i nespomenutoga. Ali sve je u jednoj riječi. Kao što svu raznoliku životnost izražava riječ – proljeće,  svu toplinu – ljeto, svu plodnost – jesen, svu potrebu za zaštitom – zima, svu širinu mora – ocean, svu vječnost – zvijezde, svu tajnovitost – šuma, svu veličajnost – planine, svu ljubav – majka... – tako svu pripadnost izražava – Hrvatska. Bez nacije, bez domovine, bez zavičaja, bez svoje boje, svoga znaka, svojega biljega utisnutog u povijest mi smo ništa koje se podaje svakome i nestaje ne izazivajući suzu nikome. “Ja sam Hrvat!” – to je kao desetogodišnje dijete ban Josip Jelačić baš u Beču rekao Napoleonu, “navijestivši” tako i ovaj današnji pohod “svoje vojske” u grad koji je spasio. 

UTORKA 10.6.
Matijašević – vjerna kopija Kunsta
Kako se sve više hrvatska vlast približava Europi? I tako da se sve više udaljava od interesa svojih građana, posebno radništva. Ubuduće pri prodaji poduzeća Hrvatski fond za privatizaciju neće obvezivati tzv. socijalna klauzula, prema kojoj je, na primjer, kupac morao zadržati radnike. Nešto se na tu novost, koja se počinje primjenjivati od 1. srpnja, narogušio sindikalni predstavnik u upravi HFP-a,  Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a, vjerna karijeristička kopija Borisa Kunsta, koji je u različitim prigodama, kako se sjećamo, prvi istrčavao kao “zaštitnik” radnika, iza leđa im s poslodavcima i vlasti sklapajući izdajničke dogovore, pa je nagrađen mjestom na izbornoj listi HDZ-a i potom mjestom u Saboru. Na posve isti način u javnosti nastupa Ozren Matijašević, jako ratoboran na riječima za kameru i veoma kooperativan gdje kamere nema, gdje se uglavljuju sporazumi na štetu radnika i utire put mjestu na izbornoj listi i u Saboru. Bila riječ o ZERP-u, cijeni goriva i standardu, brodogradilištima, ribarima ili o čemu god drugome, na kraju se uvijek složio s onim protiv čega je bio! Prozren Matijašević. 

SRIJEDA 11.6.
Obratite se Slavku Goldsteinu!
Policijski inspektor Josip Gašparac podnio je kaznenu prijavu protiv Thompsona jer su tekstovi nekih njegovih pjesama na glavnom zagrebačkom trgu “kod većeg broja posjetitelja izazvali porive... kojima se prema drugim nacionalnim manjinama iskazuje mržnja s pozivima na ubojstvo”. Navodno je zbog te prijave suspendiran, a danas ga u jednom listu naširoko brani Slavko Goldstein, kojemu se Gašparac obratio. Čitamo i ovu rečenicu: “Obećao sam mu da ću mu pomoći da bude primljen na razgovor kod najviših predstavnika vlasti...” Dakle, svi vi koji ste nečim nezadovoljni, a kao do lanjskog snijega držite do laži o nezavisnoj policiji, sudstvu i nemiješanju vlasti i politike u poslove za koje po zakonu nije nadležna, javite se Goldsteinu ne bi li vam u boljševičkom stilu omogućio zaštitu “najviših predstavnika vlasti”. Evo, recimo, ja sam podnio desetak prijava protiv slavljenja Tita koje u stotina tisuća stanovnika ove zemlje budi uspomene na stotine tisuća poubijanih Hrvata i na pola stoljeća represije provođene po uzorima fašističkim, nacističkim i boljševičkim, a pri tome je i mojim prijavama primjer Goldsteina išao na ruku jer ima bogato antifašističko iskustvo. 

ČETVRTAK 12.6.
Udba jučer, Udba danas
Koliko su zapravo Carla del Ponte i haaško tužiteljstvo imali lak posao, pokazuje i najnoviji primjer denunciranja jednog poznatog ratnika. U jeku nogometne navijačke groznice neki mediji već tjednima navijaju za kazneni progon admirala Davora Domazeta Loše, koji bi se, na osnovi dokumentacije iz Haaga, trebao provesti u Hrvatskoj. I ponavlja se ista metoda: kad je u vrijeme “akcijskog plana” trebalo opravdati uhićenje Gotovine, iz Pariza su donesene laži o njegovu kriminalu u Francuskoj, koje su poslije opovrgnute. Kad je narodu koji je gledao odlazak hrvatskih generala iz BiH u Haag trebalo malo olakšati dušu, objavljivani su tekstovi o njihovu ratnom profiterstvu, koji su otprilike poručivali da su dobili što su zaslužili. Da bi se što više ocrnilo i Lošu, za kojeg očito nema nikakvih drugih dokaza, vadi se njegovo navodno priznanje da je imao obavijest iz JNA kako će biti bombardirani Banski dvori, ali je šutio. “Uvjerljiv” je svjedok o tom “izdajničkom” činu čovjek koji ga je saslušavo – Josip Perković, sinonim za zločine Udbe nad Hrvatima u komunizmu. Udba jučer, Udba danas. 

PETAK 13.6.
U “djelu Sotone” nađite Boga
U jednom tjedniku s današnjim datumom nastavlja se spor o izjavi negdašnjeg vodećeg vatikanskog egzorcista Andreje Gemme da je Međugorje “djelo Sotone”. Sada se Gemma brani tako što kaže da je samo ponovio tvrdnje mostarskog biskupa Ratka Perića. Možda su Gemma i Perić u pravu, ali samo utoliko ukoliko se i za Crkvu može reći da u njoj prste ima Sotona. Svoje prste Sotona je imao, a moguće i sad ima i u samom Vatikanu, gdje bi mu se zacijelo bilo najdraže nastaniti, pa makar i u nekoj garsonijeri. Napokon, nema li u svakom od nas nešto sotonskoga!? Bio sam nekoliko puta u Međugorju i gledao mnoštvo tih lica iz kojih su zračili vjera i dobrota. Pa preporučujem: makar Perić i Gemma bili u pravu, otiđite u Međugorje i u tom mjestu koje je “djelo Sotone” nađite Boga!