U državi je stalno - rezanje

Prosvjedi zemljoradnika vjerojatno se neće pretvoriti u suvremenu “seljačku bunu” unatoč tome što se država ponaša kao Franjo Tahi. Država im je obećala novac, a potom je shvatila da novca nema. Ni poljoprivrednici ni mnogi drugi ne mogu to shvatiti. Poljoprivrednici možda čak i prije od mnogih drugih jer u prošlosti su ih varali svi. Od nekadašnjih feudalaca do današnje države.

Prepolavljanje obećanog poticaja samo je još jedna prijevara, od mnoštva prijevara seljaka na ovim prostorima. Varali su ih i gulili svi. Oni su danas možda i najzorniji primjer da se u Hrvatskoj malo toga isplati proizvoditi. Uopće, Hrvatska je, izgleda, gotovo pred realizacijom idejnog slogana premijerkina ekonomskog savjetnika koji je, zagovarajući hrvatsku inačicu liberalnog kapitalizma, svojedobno gotovo slavodobitno ustvrdio da se “ništa više ne isplati proizvoditi”.

Još za rata tvornice su se počele zatvarati, a počela je šleper-ekonomija, tj. uvoz svega i svačega. Za manje od dvadeset godina vladavine liberalne ekonomije došli smo dotle da se u Hrvatskoj više ne može biti ni seljak. Otpornoj i neuništivoj vrsti, korjeniki koja je preživjela sve vlasti i režime, kao da kani doći glave liberalna ekonomija. Zapravo svima koji nešto proizvode. Poljoprivrednicima po ravničarskoj Hrvatskoj, željezarcima u Splitu, građevincima u Dubrovniku, pivarcima u Osijeku...

Radnicima u brodogradilištima također. Država kao da ni sama ne zna ni što bi s njima. A valjda ni sa samom sobom. Sve je učinjeno da se udovolji svevlasti globalne liberalne ekonomije. Pa i više nego što su tražili “naši prijatelji iz EU”. Ta je svjetska ekonomija obogotvorenog liberalizma i svetinje slobodnog tržišta doživjela globalni krah, zapravo svoj lomovrat. A naši se veliki gospodarski znalci još čude i zijevaju. Vlast je također zbunjena.

Dok u našim zapadnjačkim gospodarskim uzorima država intervenira u krizom poljuljano gospodarstvo, naša miruje. A čime da se i uplete? Zapadne države interveniraju preko svojih novčarskih institucija. Napose preko banaka. Čime da to učini naša država? Mi nemamo ni banaka ni novčarske samovlasti. Čak nam je i direktor jedine naše banke u zatvoru.

Da nismo prodali banke, zar neka, ili neke, ne bi dale i svoje jamstvo našim građevinarima za tako velik posao, za gradnju autoceste u Crnoj Gori? Zašto bi našim tvrtkama takvo jamstvo dale strane banke? Briga njih za Hrvatsku, za posao od kojega bi koristi imala valjda cijela naša država? Pa i od Slovenije je, prije nego što je ušla u EU, zatražena “privatizacija banaka”, no za razliku od nas, Slovenci su to odbili znajući da strancima neće prioritet biti financiranje slovenske privrede, nego profit izvan slovenskog gospodarstva. Ali mi smo uime “puta u EU” pristali na sve. Odrekli smo se i novčarske i političke samostalnosti. Gospodarstvo nam je u rasulu, generali u Haagu, Hrvatska još izvan EU, a država pred bankrotom.

Još nismo zaduženi ko Grčka, ali nama bi i trećina grčkoga duga mogla doći glave. Iza Grčke barem nominalno stoji EU. Iza nas ne stoji nitko. No nije nama nitko drugi kriv. Naši su nam došli glave. Ali možda je još i gore to što u ovoj političkoj vlasti čovjek ne vidi neku glavu koja ima viziju što treba činiti pa da zemlja krene na bolje. Jedino što se u državi stalno čini jest rezanje, tj. jučer uzmeš penzionerima i školstvu, danas zdravstvu i poljoprivredi, sutra valjda svima.

Nitko odgovoran da izađe pred ljude, da se pojavi na državnoj televiziji i da otvoreno i iskreno kaže: U teškoj smo krizi, ali kanimo to i to. Umjesto da se puku kaže istina i da se dobije njegovo povjerenje i podrška, da se mobilizira sva nacionalna energija, da se skupi sve što zna misliti, puku se pričaju stare liberalne priče. Ali ljudi nisu budale pa da vjeruju u prazne i neuvjerljive priče propale ekonomije.