U Europi bez topničkih dnevnika, s najvećim hrvatskim prijateljem europske politike u zatvoru i s repovima “pomirbene lustracije” na način dr. Franje Tuđmana, neki su od paradoksa hrvatskog puta u Europu. Hrvatska je u posljednjih desetak godina ostvarila golem napredak, klišeizirane su manje ili više kurtoazne ocjene koje su nam udijelili strani državnici pri čemu je većina imala u vidu prihvaćanje europskih pravnih standarda.
Činjenica jest da smo ostvarili grandiozne promjene, osobito na području ljudskih prava i temeljnih sloboda. Danas se cijela nacija u stanju podijeliti oko pitanja koja su prije desetljeća ili dva samo rijetki postavljali. Kakve smo sve (ne)pravde otrpjeli u tom procesu, ali unatoč još svježim ranama iz Domovinskog rata suočili smo se i s tamnom stranom naše bliske prošlosti, da bi kao nacija osvijestili kako nas osuda vlastitih zločina čini boljima, pravednijima i ljudskijima, pomaže nam da ne umremo “u pustoši svog mrtvog srca” kao oni o kojima je Vlado Gotovac govorio u svom čuvenom govoru. Dakle, toliko se toga promijenilo, ali još nismo osvijestili elementarno, što bi trebalo vrijediti za svakog civiliziranog čovjeka bez obzira na uvjerenja, a osobito s povijesnim iskustvom kakvo su Hrvati imali.
Još nam svaki zločin nije zločin. I naš premijer, koliko god bio relativno mlad za staru hrvatsku priču o kaubojima i Indijancima, govoreći na Trgu o neraskidivim sponama s našim susjedima, spomenuo je “najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi”, ni riječju ne narušavajući tu idealističku sliku zločinima iz tog razdoblja, dok je nasuprot tomu govoreći o ratnim događajima iz devedesetih, iz obzirnosti prema našim susjedima prešutio branitelje i spomenuo naše “posrtaje”.
Tu korektnost prema žrtvama zločina komunizma i antifašizma većini je normalno ne iskazivati. Još nismo shvatili da nikad nikakva ideja, koliko god bila dobra, ne može opravdati zločin. Stoga je smrtna kazna ukinuta u Europi. Na to nas je i podsjetio famozni Lex Perković kojeg je unatoč svoj argumentaciji, zbog tajminga i u njemu sadržane definitivne “političke presude”, teško braniti kao opći zakon iako bi i po starom zakonu Josip Perković mogao izbjeći izručenje Njemačkoj te iako je zastara procesuiranja ubojstva Stjepana Đurekovića, i po stavu DORH-a prema hrvatskim zakonima, nastupila 1998. godine.
Zastrašujući je apsurd da 23 godine nakon što smo raskrstili s bivšim sustavom i 30 godina nakon počinjena zločina u zemlji u kojoj je još toliko građana koji se osjećaju žrtvama komunističkih zločina te 16 godina nakon što je DORH odbacio prijave protiv Perkovića, moguća takva afera. To je strašno i prema Josipu Perkoviću jer i oni koji politički zloupotrebljavaju taj slučaj, kao i mnogi od onih koji u tom slučaju iskreno vide nepravdu, ne drže do činjenica i prava. Iako je DORH odbacio kaznene prijave protiv Perkovića nakon, sudeći prema priopćenju, detaljne obrade, očito je da je Perković “žrtva” i hrvatskog odnosa prema zločinima komunizma i antifašizma, a ne samo autoriteta njemačkog pravosuđa.
Ustavne izmjene koje bi uvele nezastarijevanje za politička ubojstva, što je inače posve opravdano s obzirom na psihologiju i hladnoću te vrste zločina, u slučaju Perković ne bi ništa bitno izmijenilo, osobito ako za naše pravosuđe i dalje ne bi bilo dokaza protiv Perkovića, odnosno ako, za razliku od njemačkog pravosuđa, ne bi uzelo za vjerodostojan povučeni iskaz Vinka Sindičića.