U glazbi je samo bitno biti čovjek 
i umjetnik

Ovih dana u Hrvatskoj boravi neobična grupa ljudi. Neki su hrvatskog podrijetla, ali iz druge, treće ili četvrte generacije. Neki uopće nisu Hrvati i rođeni su daleko od Hrvatske, od jugoistočne Europe, ali čak i od europskog kontinenta. Riječ je o Folklornom ansamblu Kralj Tomislav iz Aucklanda, ekskluzivnoj klapi Samoana i dijelu novozelandske maorske tradicijske grupe Te Ihi Conections iz Wellingtona. Sve ih je, ovako raznorodne, multietničke i multikulturalne do besvijesti okupio jedan hrvatski Makedonac ili makedonski Hrvat, hrvatski branitelj, legendarni zagrebački glazbenik i multiinstrumentalist Goran Kačurov. Bio je Kačurov voditelj zagrebačkih folklornih ansambala, predavao je glazbeni u osnovnim školama, bavio se i obrađivanjem nekih tradicijskih hrvatskih napjeva, vodio je orkestar ansambla Lado, pokrenuo je koncertne nastupe tog sjajnog orkestra, s njima je snimao i ploče, tu i tamo nastupao je i kao srčani vokalist, upoznao je i zadužio brojne poznate i nepoznate ljude iz hrvatskog javnog (ali i tajnog) života, a onda je jednog dana odlučio napustiti Zagreb i otići u Novi Zeland. No i dalje se nije odmaknuo ni od glazbe, ni od hrvatskog folklora. U Zagrebu, je doduše, Kačurov bio duša i srce i popularnog i iznimno kvalitetnog glazbenog sastava Kužiš stari moj koji godinama pokazuje da glazba ne zna za političke, nacionalne ili žanrovske razlike i da je u glazbi samo bitno biti čovjek i umjetnik, a ostalo će doći samo od sebe. Nije slučajno da se na hrvatsku turneju Kačurov vraća baš u osvit hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Pa njegov život, njegov strastven odnos prema glazbi i prema ljudima svih boja, rasa, nacija i opredjeljenja baš su simbol hrvatskog ulaska u jednu veliku obitelj različitih nacija i država, ali i kultura. Pa Kačurov je u Novom Zelandu za samo nekoliko godina uspio povezati ne samo Maore s Hrvatima i Novozelanđanima, nego čak i Hrvate s Hrvatima, što je godinama, pa i desetljećima, bila nemoguća misija. Kačurov je već na gostovanju prije dvije godine po malim i velikim hrvatskim mjestima dokazao da i jedan Samoanac, mladi umjetnik klasične glazbene naobrazbe Christian Malietoa Brown, može izvrsno pjevati novoskladane klapske hrvatske pjesme s nacionalnim nabojem i rasplakati čak i tvrde muškarce iz Dalmatinske zagore koji gotovo nikad ne plaču u javnosti. A sada Kačurov u Hrvatsku dovodi jednu samoansku klapu, klapu koja na programu ima desetak klapskih pjesama koje izvodi oduševljena melosom i dušom koju te pjesme imaju. I kada već Hrvatska nije uspjela hrvatske klape na dostojan način plasirati u svijet (po uzoru na one irske sveprisutne stepere), eto, uspjela je za hrvatsku klapsku pjesmu zainteresirati tankoćutne ljude s potpuno drugoga kraja svijeta koji ipak imaju i te kakav doticaj s morem i oceanima pa su možda i zbog toga tako prigrlili hrvatske klapske pjesme. A kada klapa Samoana zapjeva na opatijskoj festivalskoj sceni na kojoj su pjevali veliki operni pjevači, u krapinskoj festivalskoj dvorani koja je promicala kajkavsku kulturu ili na raskošnim Đakovačkim vezovima, znam da će srce Gorana Kačurova, tog pravog Zagrepčanca, biti na mjestu. A kada klapa Samoana nastupi i u Omišu, u hrvatskom klapskom Olimpu, koji ljubomorno čuva hrvatsku tradiciju a capella pjevanja, Kačurov će vjerojatno biti na sedmom nebu, tamo gdje dolaze samo rijetki smrtnici, na mjestu koje je rezervirano samo za one ljude koji nikada neće doznati što je nacionalna mržnja, nacionalna uskogrudnost ili onaj surovi kapitalistički materijalstički egoizam koji ljude želi pretvoriti u brojeve.