Pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman danas bi sigurno sjedio u Haagu. Prvi nastup zastupnika tužiteljstva u postupku protiv trojice hrvatskih generala Alana Tiegera samo je, naime, potvrdio dugogodišnja nagađanja da bi i protiv Tuđmana bila podignuta optužnica da je ostao na životu, kao vođe “zajedničkog zločinačkog pothvata”.
Bivša haaška tužiteljica Carla del Ponte to bi sigurno učinila, a ovako se morala “zadovoljiti” trojicom generala. Jer prije podizanja ove optužnice za Oluju umrli su i drugi u njoj inkriminirani, Gojko Šušak i Zvonimir Červenko.
Prezentacijom optužnice, a još više izvođenjem dokaza, potvrdit će se zašto je uopće Haaški sud osnovan, a to su četiri cilja, od kojih je posljednji svakako i politički: “spriječiti revizionizam i pridonijeti ponovnom uspostavljanju mira i poticati pomirenje na području bivše Jugoslavije”. Kao što je vidljivo, to se pomirenje pokušava progurati optužnicama koje zahvaćaju sve na svim stranama, od vrha nadolje, čime se želi naglasiti da su svi bili zločinci i da su svi činili iste zločine.
Teza koja je posve suprotna bjelodanim povijesnim činjenicama. Ali teza koja služi cilju i kojoj treba podrediti dokaze. Carla del Ponte kao nitko prije nje, a ni poslije, koristila je svoju poziciju pretvarajući je u političku polugu, ali i igrajući se dokazima i svjedocima kako samo njoj odgovara. I(li) još nekome drugome. Ona je više igrala igru, a manje se bavila pravom. Ali i kao takva mogla je, a propustila je uhititi zločince sa srpske strane i tako donekle spasiti vjerodostojnost Haaga. Sve zbog svjetske slave i osobne taštine.
Tieger je zato u nezahvalnoj ulozi da mora dokazivati njezine nategnute teze koje su sve podvedene pod zajednički zločinački pothvat, pravnu konstrukciju kojom se pokušava nadomjestiti nedostatak dokaza za individualnu krivnju. U nezahvalnoj su ulozi i odvjetnici generala koji moraju njemu kontrirati te uvjeriti suce da optužnica ipak ne stoji.
I to suce koji su iz različitih dijelova svijeta, kojima komplicirana problematika zbivanja u bivšoj Jugoslaviji nije uopće bliska, a usto dvoje od njih ubačeno je u zadnji trenutak u postupak. Njihova neutralnost u odnosu na područje i zbivanja može zapravo biti dvosjekli mač, može pomoći, ali i odmoći. U njihovu ćemo se stručnost pak tek uvjeriti.
Ovakve optužnice zacijelo ne bi bilo da svakojaki materijali nisu dilani iz Hrvatske i da Haag nije korišten za domaće političke obračune. Tu je i Savo Štrbac, koji je pušten da postane pouzdanik tužiteljstva, pa se u optužnici može naći njegov “rukopis”. No Gotovinina obrana jučer je pokazala da je i te kako spremna. Stoga je pred nama još jedna oluja, ovaj put u haaškoj sudnici.