U Hrvatskoj ne treba mijenjati vlast, nego treba promijeniti narod

Glavu sam sreo slučajno, na ulici. Ruke su mu bile pune papira koje je nervozno pokušavao zadržati na okupu.

– Kaj ti je to? – pokazao sam na hrpu koja se počela listati i padati po cesti. Sagnuli smo se i skupljali ih.

– Peticija – odgovorio je, kratko pogledavajući oko nas kao da se boji da ga netko prati.

– Za kaj? – bio sam uvjeren da je opet nešto oko registra i unaprijed mi je bilo slabo. Glava me pročitao.

– Nije, nije registar, jebao vas sve registar. Pa svi smo odavno u registraturi – presjekao je, a ja sam pomislio da ćemo i završiti ili kao Kovačić ili kao Kičmanović.

– Pa za kaj onda? – sad me počelo zanimati.

– Za naše školstvo. Srednje – mahao je papirima.

– Kaj zbog ministrove najave?

– Netko mora. Zamisli, majstor veli da će gotovo ukinuti gimnazije, spajati predmete i nitko ništa. Svima je to normalno. Akademci, znanstvenici, profesori bez glasa. U ovoj zemlji svatko u vlasti može lupiti glupost koja mu se trefi i ljudi gutaju. Znaš kaj, u Hrvatskoj uopće ne treba mijenjati vlast, već treba mijenjati narod – njegovo ogorčenje je raslo, a ja sam razmišljao kako pronaći novih četiri i pol milijuna statista koji će šutke promatrati kako ih se vuče za nos i stalno lupa po glavi.

– I kako ide? – vratio sam se na papire.

– Nikako. Pazi, najprije sam krenuo po institucijama. Bilo mi je glupo što sve one šute pa reko možda ne znaju i ajmo ih nazvat ili otići do njih. Zid, amigo, naišao sam na zid. U HAZU-u su mi rekli da srednja škola i nije njihov djelokrug. Valjda im je malo prenisko. Onda sam zvao u Maticu hrvatsku i tamo su mi rekli da je to jako zanimljivo pitanje, ali da sad imaju većih briga. Pitao sam kakvih, kažu da ja to ne bih razumio. Možda da mi Bogišić objasni. Otišao sam i u Institut Ruđer Bošković. Fino me primili, ali vele sad nemaju vremena ni sredstava, jer je čak 48 njihovih znanstvenika angažirano na dva velika istraživačka projekta; CERN-u i Ivkošiću. Ne mogu vjerovati – slijegao je ramenima.

– I zakaj te to čudi? – bio sam iskren. – Fuchs drži kasu, a kad netko ima novce, intelektualci pred njega uvijek kleknu. Sve naše “fon oben” institucije su legla malograđanštine i bijednog konformizma. Njihovi interesi su jeftini, standard ponosa nizak, rasprave prepune retoričkih bravura bez smisla, a za narod ionako nisu nikad ništa napravili da nisu prije toga napravili nešto sebi. Tako je to.

– Možda, samo tu je riječ o djeci i nastavnicima. Kako će tko učiti, a drugi predavati kada se združe fizika, kemija i biologija, te povijest i zemljopis, ha?

– Kao da je bitno. Sve smo to već vidjeli. Jesmo li ukinuli marksizam, TIPSS i općenarodnu obranu? E, nismo, samo smo ih združili u vjeronauk – nabacio sam oštro u sredinu.

– Stvar je ozbiljna. Ostat ćemo bez škola – žestio se.

– Ostali smo bez banaka i ništa se nije dogodilo. Ostali smo bez industrije, opet ništa. Mislim da je vrijeme da i škole uzmu stranci. Ma, ustvari, daj da ti potpišem peticiju – pružio sam ruku.

– Stvarno hoćeš? – nije vjerovao u moj intelektualno-društveni angažman.

– Aha – uzeo sam papir i napisao Radovan Lisinski.