U iranskoj politici 
i poslije Ahmadinejada Ahmadinejad

U idućih desetak mjeseci Iran će u više navrata biti u špici svjetskog interesa. Posljednjih dana nekoliko visokih dužnosnika potrudilo se da svojim izjavama isplivaju na površinu svjetskih vijesti. Radi se zapravo o svojevrsnom taktiziranju i igri živaca u natezanju s Izraelom. Dok civilni dužnosnici počinju otkrivati neke tajne vezane uz iranski nuklearni program koje bi mogle igrati neku ulogu u reakcijama međunarodne zajednice na izraelsko zveckanje oružjem, visoki vojni dužnosnici vrlo jasno poručuju da Iran ima sposobnost da se obrani od izraelskog napada i da, štoviše, može napasti ciljeve u regiji, prvenstveno Izrael, a onda i američke baze u Afganistanu, Bahreinu i Kataru i to zato jer je iranskim časnicima i stratezima itekako jasno da nema nikakve šanse da Izrael te napade izvede bez američke pomoći. Upravo je to bio sadržaj poruke koju je preko vikenda uputio moćni general, zapovjednik elitne Republikanske garde, a povod su sigurno bile neke naznake da bi se Izrael mogao obračunati s Iranom i prije datuma za koji su sazvani američki predsjednički izbori.

Uza sve to, Iran vrlo jasno ide i na diskreditaciju međunarodnih ustanova, odnosno konkretnije Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) koju je šef iranske agencije za nuklearnu energiju optužio da je prepuna sabotera i terorista koji rade protiv Irana i da su inspektori koji su ulazili u iranska nuklearna postrojenja zapravo bili obavještajci koji su podatke dostavljali stranim tajnim službama, osobito Mossadu i britanskom MI6, koji su se tim podacima okoristili za pokretanje međunarodne kampanje protiv Irana. Iranci su to zaključili nakon što su se s agencijom i međunarodnom zajednicom dobrano naigrali mačke i miša. Oni su neke svoje sposobnosti preuveličavali, a druge umanjivali. Kako su upravo takvi podaci, prije objave službenih izvješća, završavali u dotičnim tajnim službama, Iranci smatraju da su potpuno u pravu, odnosno da je IAEA zaista nekakva čudna filijala raznoraznih tajnih službi. U tom kontekstu IAEA zaista gubi kredibilitet kao neprikosnoveni nuklearni policajac koji djeluje nepristrano i objektivno. Ono što Iran pokušava posljednjih nekoliko dana učiniti jest i da je on zapravo žrtva međunarodne zavjere i da mu je nanesena velika šteta i teška nepravda. Time se pokušava stvoriti dojam da bi Izrael doista bio agresor, ali i to da Iran, u slučaju izraelskog napada, ima potpuno pravo braniti se i obraniti.

Svi oni koji strahuju od bacanja bombi bilo gdje na Bliskom istoku vjerojatno Boga mole da na američkim predsjedničkim izborima pobijedi Barack Obama koji, iako ne radi baš ništa konstruktivno s tim dijelom svijeta, ipak ima svijest da bi za SAD izraelski napad na Iran vjerojatno značio početak novog rata u toj regiji. I to s krajnje neizvjesnim posljedicama. Obama je dosad, ali i u svojim predizbornim istupima, čvrsto stajao iza stava da je potezanje oružja u ovom slučaju zadnja od onih najzadnjih opcija, dok ga njegov republikanski protukandidat Mitt Romney kritizira da je dao premalo podrške Izraelu, odnosno da ga nije ohrabrivao i pomogao mu da već davno napadne Iran i njegova nuklearna postrojenja i tako riješi taj popriličan međunarodni problem. Stoga će tajming napada na Iran vjerojatno biti kalkuliran imajući u vidu ankete o popularnosti predsjedničkih kandidata.

U lipnju 2013. održavaju se predsjednički izbori u Iranu. Mahmoud Ahmadinejad ne može više ići po treći mandat, no znakovito je ono što je nedavno izjavio. Kada je novinar uoči intervjua konstatirao da nakon izbora on više neće biti predsjednik, imajući u vidu pitanje o njegovu nasljedniku, Ahmadinejad je odgovorio: “A kako vi znate da od lipnja više neću biti na vlasti?” Indirektno je kazao da zapravo i nije važno tko će biti na tome mjestu zato jer ne postoji baš nikakva šansa da na njega dođe netko tko bi iz korijena mijenjao iransku politiku.