U krizi najbolje ide psiholozima!

Anne Hubbard nije izgubila posao, kuću ili ušteđevinu jer je, tvrdi, uvijek bila konzervativna s novcem i pažljivo investirala. Vjerovala je da će kroz recesiju proći neokrznuta preplašeno gledajući što se sve događa njezinim prijateljima i susjedima. A onda je jedne večeri dobila panični napadaj. Nije mogla disati, vid joj je bio pomućen, zaboravljala je što želi reći, znojila se. Liječnik je preporučio tablete za smirenje i redovitu terapiju kod psihologa. Anne se dogodilo ono što prolaze brojni Amerikanci, a to je strah od budućnosti, od preživljavanja krize koja trese zemlju.

Počela je čitati sve što u novinama piše o recesiji, problemima banaka, bankrotima i nezaposlenosti. Izgubila je šest kilograma i postala depresivna. Victoria Vilalba iz Floride, koja vodi zavod za zapošljavanje, toliko je frustrirana lošim vijestima o gubitku radnih mjesta da noću ne može spavati, nego šalje SMS-ove i mailove kolegama tražeći rješenja. Brige o tome što će se još lošega dogoditi u američkoj ekonomiji potpuno su je promijenile i pretvorile u ovisnicu o antidepresivima.

Nacionalna telefonska linija za prevenciju suicida primila je u siječnju 50.158 poziva nesretnih ljudi koji su tražili pomoć, što je dvanaest tisuća više intervencija nego u istom mjesecu prošle godine. Daniel A. Cohen, psihijatar na Manhattanu, nema slobodnog termina jer kaže da nikada u svom dugom radnom vijeku nije liječio toliko puno obitelji koje su u krizi, a posebno njihovu djecu, koja postaju depresivna, napuštaju škole i fakultete jer su, zbog krize, uvjereni da nema smisla učiti i juriti za diplomom kad posla neće biti.

Psiholog Steven Craig tvrdi da ima potpuno novu strukturu pacijenata i da su stres i briga za budućnost uništili mentalnu stabilnost mnogih sposobnih i pametnih ljudi koji se jednostavno ne snalaze u krizi koju ne mogu kontrolirati. – Što da kažem pacijentu koji me uvjerava da je sve u životu radio kako treba, po pravilima, te štedio i ulagao u sve moguće fondove, a na kraju opet izgubio. Oni traže od mene odgovore na pitanje: Zašto se financijski loše stvari događaju ako sam sve napravio besprijekorno i zaštitio se sa svih strana?.

Ljudima je teško prihvatiti činjenicu da osobno nisu krivi za krizu, a zbog recesije prolaze obiteljske i profesionalne drame. Istraživanja su pokazala da Amerikanci nisu bili spremni na financijski kolaps i gospodarski potres o kojem su učili u školi i za koji su vjerovali da je dio teške prošlosti s početka dvadesetog stoljeća.

Kad su sredinom 2008. objavljene prve vijesti o početku ozbiljne krize, mnogi nisu ni povjerovali da je to moguće u današnjoj Americi, dok su se drugi tješili kako će se problemi brzo sanirati. Američko društvo psihologa upozorava da je za osamdeset posto u odnosu na prijašnje godine porasla potreba za stručnom terapijskom pomoći te da većina građana dolazi isključivo zbog stresa, anksioznosti i depresije kojom su pogođeni od početka gospodarske krize.

– Moram biti snažnija, ne smijem se prepustiti da me brige unište. Pa to su samo novci. Zar ću uzimati tablete zbog novca? – tješi samu sebe Anne Hubbard i meditira svaki dan, pa čak i dok čeka na semaforu u automobilu. Psiholog je uvjerava da panični napad u tim trenucima može izbjeći ako se koncentrira na broj tablica u vozilu ispred svoga. Neke su situacije smiješne, druge tužne i tragične, naglašava doktor Craig, ali svi mi koji preživimo ovu krizu bez većih emocionalnih potresa, moći ćemo unucima pričati “vjerovali ili ne, to se jednom događalo u Americi”.