U načelu?

Prije nekoliko mjeseci euforično je pozdravljanje rođenja Kosova kao evropskoga Benjamina ostavilo tek nekolicini disidenata navodno pluralističke “euro-atlantske” javnosti prostorčić za postavljanje pitanja o globalnim konsekvencijama zbrzanih priznavanja nove države. Na žalost, politička se cijena ovih postupaka ubrzo nametnula kao nosiva vijest međunarodne politike.

Nije, dakako, sporno da su ruski motivi za nedavno priznavanje Južne Osetije i Abhazije ponajprije vezani za (geo)političke interese same Majčice. Ne bi smjelo biti sporno ni to da je skandalozna neodgovornost Sakašvilijeve vlasti u Gruziji pružila izvanredan povod za rusku intervenciju (iako tzv. zapadni mediji još uvijek teško izriču kritiku “hrabre male Gruzije”). Indikativno je, također, da su u trenucima ruske vojne intervencije i političari i mediji bili – žalosno kratkovido – orijentirani isključivo na prestanak vojnih akcija, očito ne poimajući da su one bile tek izgovor za naredni korak.

Taj je korak bio očekivan (i već predviđen) u svakoj iole ozbiljnoj raščlambi koja je povezivala amerikansko insistiranje na žurnome priznavanju Kosova, rusku kritiku tih postupaka i stanje na ruskim granicama (ne samo na “gruzijskome sektoru”). Vojne su operacije završene, o žrtvama se – kao i obično – jedva govori, ili se pak govori samo o žrtvama koje je uzrokovala “druga strana”, a daljnja zbivanja su opet izvan fokusa političara i “analitika”.

Čini se, međutim, da je riječ o odista prijelomnome zbivanju, da se otvara politički (ali i pravni) prostor za novi val osamostaljenja držav(ic)a, ne samo na rubnim prostorima novoga Ruskog carstva (dostatno je prisjetiti se “zamrznutih sukoba” poput turskoga dijela Cipra, ali i cijele Belgije – da se o barem desetak afričkih država i ne govori). Taj bi novi val mogao biti i krvaviji od onoga našeg iz devedesetih, ali, po posljedicama, i još manje podoban za (makar i naknadno) stabiliziranje novonastaloga stanja.

Zbog toga se ovih dana amerikanski – i saveznički – političari ponašaju kao da sadašnji akt ruskoga samodržavlja nema nikakve veze s amerikanskim tiranskim nametanjem priznavanja Kosova prije pola godine. Istina je da su novopriznati entiteti doista majušni i ne-baš-samoodrživi (no, barem privredno, ali i institucijski, ni za Kosovo se ne bi moglo reći da je – još uvijek – doista zrelo za samostalnost). Precedent je uspostavljen priznavanjem Kosova, točnije time što je ono provedeno bez razumnih priprava i suvislih obrazloženja (utoliko je tragikomično to što je glavni tajnik OUN-a ovih dana osudio rusko priznanje, dok je nedavno šutio prilikom priznavanja Kosova kojim je, pored ostalog, eksplicite bila povrijeđena i rezolucija njegove organizacije).

Amerikanci – i njihovi saveznici (gdjekada i podložnici) – trenutno nemaju načelnoga prostora za smislenu kritiku ruske politike, no svjetska većina je na njihovoj strani. Rusi će ostati moćni, ali osamljeni. Zahlađenje u međudržavnim odnosima neće, ipak, trajati dulje od početka onoga klimatskog – ruski će plin tada biti još važniji. Rusija pak ima – barem formalno – priliku očitati ostalima lekciju iz principijelnosti. Dostatno je da – sada – prizna Kosovo i pokaže da joj je do načelne politike. To se, zasigurno, ipak neće dogoditi; zbog mnogo razloga – ponajprije zbog toga što načelnu politiku načelno ne vodi ni jedna od hladno-sukobljenih strana.