Eto, i to je dokaz da u Hrvatskoj vlada demokracija, viknula je u Šibeniku premijerka.
– Misliš li ti da je to stvarno tako, to da ovdje vlada demokracija – pitao me Gajba. – Pa svakog dana te ta blagodat pomiluje po leđima – rekao sam mu ravnodušno. Gajba se malo zamislio. To nije bio dobar znak. Od Gajbe dok misli bio je samo opasniji Gajba koji je nešto smislio.
– Ej, a kaj veliš, kaj bi Franjo rekao na sve ovo da se danas vrati – upiljio mi se u pogled. Iznenadio me. Da ne kažem prestrašio.
– Pa mislim da bi se najprije iznenadio da je uopće mrtav, onda se ne bi iznenadio što je Sanader u zatvoru, ali bi se iznenadio da je bio premijer. Nitko ga ne bi mogao uvjeriti da je Jaca premijerka, ali ga uopće ne bi iznenadilo što je Šeks još uvijek u vlasti. Prenerazilo bi ga što umjesto 200 bogatih ima samo sto tisuća siromašnih obitelji, što su zatvori puni članova državnih ureda, što po policiji dermatološki nagrižene tipove pegla Sir Oliver, što je Pupovac najdosljedniji hadezeovac. Čudio bi se što EU još nije ušla u Hrvatsku i što se našao netko tko je izmislio i idiotskije ime od HAŠK Građanski, kao Građanski nogometni klub Dinamo – nabrajao sam stvari koje su me prve asocirale na Franju. – A jel misliš da bi se tome svemu čudio u Zagrebu ili u Haagu – presjekao me Gajba. To je već bilo škakljivo. Samo ovdje, kako smo čuli, vlada demokracija, pa nema razloga ne govoriti slobodno. Žena koja je vikala protiv EU slobodno je izašla iz dvorane, a i što je trebalo? Zar su četvorica tjelohranitelja trebala skočiti na nju i iscipelariti je. Gajba mi je uzvratio da bi nekada i bilo tako, a onda nekako me prođe jeza kad mi se mora napomenuti da smo slobodni, da mi demokracija stoji na raspolaganju. Ne želim da me se uvjerava da sam slobodan, želim slobodu živjeti. Neprimjetno, dosljedno, ležerno. Ali kako Hrvati mogu govoriti o slobodi kada su svi u dužničkom ropstvu na najmanje 20 do 30 godina, kada su nam kapitalisti obitelji uzeli kao taoce da bismo poslušno, iz dana u dan, ispunjavali besmislene zahtjeve infantilnih neznalica koji nam vode poduzeća, kada ti danas možeš javno oplesti i po Jaci i po Franji, možeš negodovati o hrvatskoj bedastoći od stoljeća sedmog i možeš je napadati, ali ne smiješ pitati odakle tajkunima lova, hoće li ikada položiti račune za mlazno stečeno bogatstvo i stoji li na početku tog glembajevskog puta do vrha ponovo najordinarnija pljačka. Jednostavno, stupanj demokracije danas se mjeri novcem. Ukoliko se ne pokoriš, bit ćeš potpuno slobodan kopati po kontejnerima.
– Po tebi nemamo nikakve šanse – nacerio se Gajba. Nisam znao da zvučim tako crno.
– Kaj got, samo se danas osjećam nekako, kaj ja znam, državotvorno – nacerio sam se i ja. Zašutjeli smo. Onda smo na televiziji čuli kako je Jurčić izašao iz SDP-a i postao trenerom Građanskog nogometnog kluba Dinamo.
– Kakav preokret. U jednom danu iz luzerske ekipe bez pravog predsjednika u ultrapredsjedničku momčad – skanjivao se Gajba.
– Nije to isti Jurčić – upozorio sam ga. Gajbi je bilo svejedno. On si je složio sliku, a kad si Hrvat složi sliku, onda mu je samo netko treba objasniti i reći mu “eto, ovo zapravo vidiš na toj slici u svojoj glavi".