U Zoranu Milanoviću čuči mali Ivo Sanader

Premijera Zorana Milanovića bilo bi krajnje nepošteno usporediti s Ivom Sanaderom. To bi značilo usporediti ga s osobom koja je osam godina vlasti, sudeći po optužnicama, debelo iskoristila za osobno bogaćenje. Osobom koja je svojim autoritetom, jakom osobnošću i karizmom zavela, ali i pod čizmu stavila svoje suradnike i u stranci i u Vladi. Ipak, Zoran Milanović u jednom dijelu jako podsjeća na Ivu Sanadera. Svoju elokvenciju, obrazovanost, oštroumnost i inteligenciju u obračunima s političkim suparnicima koristi posve krivo. Agresivan je, vrijeđa, diskreditira zastupnike kao osobe. Pokazuje otvoren prijezir, ali ne onaj koji pripadnik jedne stranke osjeća prema partijskom kolegi iz suprotne opcije, nego prijezir što osjeća čovjek prema onome koga smatra glupim, neobrazovanim, naprosto manje vrijednim. Milanović se postavlja svisoka i otvoreno daje do znanja da neki zastupnici nisu uopće dostojni postaviti mu pitanje. Ne ponaša se nimalo državnički. Pogotovo kada o zastupnicima izvlači osobne detalje i njima tuče umjesto odgovora na konkretna pitanja. Naravno, teško je odvojiti osobu od pitanja koje postavlja. I naravno da je nekad neizbježno ne okrznuti zastupnika i na osobnoj razini.

Ali, premijer Milanović u tome je pretjerao. Od Stiera, kojem je poručio da ne može razumjeti Hrvatsku jer tu nije rođen, Ane Lovrin, kojoj je rekao nek’ onima prema kojima tobože pokazuje suosjećanje da svoju saborsku mirovinu, koju je uzela nakon jednog saborskog mandata, do Popijača, kojeg pita kako je 2003. zaposlen u Fini... Nije premijer te zastupnike bog zna kako izvrijeđao, ali je pokazao jednu svoju lošu osobinu. Pokazao je da je sklon traču, bapskim pričama, riječju da je, što bi se narodski reklo – baba. A ta osobina nije na čast ni takozvanim običnim smrtnicima, a kamoli premijeru, državniku. Pa, valjda prvi čovjek Vlade ima pametnijeg posla nego pamtiti i istraživati kada se tko gdje zaposlio, gdje je tko rođen, kada je otišao u penziju... Posebno razočarava što je Milanović u Saboru odlučio udarati ispod pojasa, što zastupnike šamara na osobnoj razini i što je vrlo nervozan i agresivan jer je baš u Saboru prije gotovo godinu dana briljirao u svom inauguracijskom govoru. Održao je tada vjerojatno najbolji državnički govor i zamalo nas uvjerio da s njim, barem što se komunikacije tiče, počinje neko novo razdoblje. U početku mandata mediji su ga, pa i lagano posprdno, nazvali Sai babom, onim koji u svemu nalazi ravnotežu, na sve daje racionalne odgovore i ne teži lažnim obećanjima... No, pokazalo se da je Milanović u kontroliranim uvjetima, kada ga nitko ne izaziva, kada je pripremljen, zaista odličan govornik. I to mu je očito jako bitno, da bude doživljen i upamćen kao onaj tko pametno zbori. Ali kada je u poziciji da mora odgovarati na brojna pitanja nabrijanih zastupnika, koji k tome, dolaze iz stranke čiji su čelnici u osam godina ispleli pravu korupcijsku mrežu, onda jednostavno puca, gubi živce, skače mu tlak i puca iz sveg raspoloživog oružja. Upravo je tako Ivo Sanader pucao po svojim političkim suparnicima i za to pobirao pohvale javnosti. I Zoran Milanović u dijelu medija uživa popularnost baš zbog takvog pristupa. Jer suvereno riba zastupnike, a oni jadni nijemo slušaju i gledaju. U Milanoviću čuči jedan mali, prgavi Sanader koji će se, nadamo se, zadržati samo na toj komunikacijskoj razini. Zaista bi bilo nepošteno priželjkivati drugačije i zbog njega i zbog svih koji su ga birali.