Ubrzana evakuacija pameti

Predsjednik velike srednjoistočne države, ako je vjerovati novinama, niječe postojanje holokausta i zbog toga trpi teške kritike. Dapače, na mnogim se stranama smatra ozbiljnim političkim prijestupom bilo kakav kontakt i s tim predsjednikom i sa zemljom u kojoj taj predsjednik predsjednikuje. Ni mi u tome nismo bili iznimka, pa su se u našim medijima, uza sve ostalo, organizirale i rasprave u kojima su se najviđeniji političari izjašnjavali o tome bi li ili ne bi razgovarali s inkrimiranim državnim poglavarom.

Nemir što su ga izazvala (navodna) stajališta jednog od svjetskih lidera posve je razumljiv. Uostalom, negiranje holokausta u nekim je zemljama kazneno djelo. No, posve mi je nerazumljiv mir na koji slična stajališta nailaze u ovoj zemlji, kad ih ne zastupaju političari iz daleka, nego ovdašnji, istina, bivši, politički uglednici. Ne samo da ih nitko ni za što ne sumnjiči, niti optužuje, nego ih se po medijima slavi kao zaslužne i uzorne građane.

Da su godine 1945., nakon što je rat bio završen, po slovenskim cestama, jarugama i šumama, bez ikakva suda, kao psi pobijeni deseci tisuća zarobljenih vojnika i civila, pretežno Hrvata, to je činjenica koju više ne osporava ni jedan ozbiljan povjesničar. Da su naoružani vojnici s crvenim petokrakama na kapama zvani partizani masovno strijeljali nemoćne i neosuđene, dakle nedužne, (bivše) vojnike i civile, bez obzira na to kako tko te vojnike i civile nazivao i što im pripisivao, to nije pitanje ovakve ili onakve interpretacije povijesnih događaja, a bogme ni politike, to je jednostavno zločin.

Masovan zločin koji se u svojim bitnim značajkama ne razlikuje od drugih sličnih masovnih zločina. Pa ipak se taj strašni zločin ovdje ne samo negira, nego ga se izvrgava ruglu, a da to nikoga ne uznemirava. Tako bivši Titov partizan, tajni agent i diplomat, neki dan u utjecajnim hrvatskim novinama, u intervjuu na punih šest stranica (Svete, “Globus”, 26. 10. 07.), tragične zarobljeničke kolone koje su završavale u tenkovskim rovovima naziva “ubrzanom evakuacijom kvislinga”!

Takav je sarkazam bio nemoguć i u doba dok su Titovi partizani, tajni agenti i diplomati, da ne kažem organizatori “ubrzane evakuacije”, bili na vlasti. Tada se i te kako pazilo da se u jezik javne komunikacije ne provuče kakva nacistička fraza. Vlast je imala nečistu savjest, ali ipak nije bila toliko glupa da masovne likvidacije zarobljenika naziva “ubrzanom evakuacijom”. Što se to ovdje događa? Ako je Križni put bio “ubrzana evakuacija”, što je onda bio Goli otok? “Konačno rješenje”? Zašto se o tome ne bi upriličila kakva tv-anketa, a ne o tome s kojim državnikom iz dalekog svijeta ne bismo smjeli razgovarati?