Udar Vlade i EU na narod

Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, prije dva dana ušao je u povijest. Otkriveno je da priprema zakon po kojem bi među ostalim, pod izlikom stručnoga usavršavanja, mladi i oni koji na burzi dugo čekaju posao, mogli godinu dana raditi – bez plaće. Mrsić je ministar prvi put u životu, nema stručno iskustvo potrebno za vođenje svoga resora, no nije mu palo na pamet da godinu dana, dok se ne usavrši i ne sazrije na novoj dužnosti, radi bez plaće. Štoviše, plaća mu je golema, a budući da je ministar rada i mirovinskog sustava, dakle, područja u kojem ima radnika i umirovljenika koji se moraju prehranjivati u pučkim kuhinjama, ta je Mrsićeva plaća besramno velika. Ali i tako velika, nije baš velika u njegovu kućnom budžetu, jer mu žena ima tvrtku za uvoz lijekova u kojoj se promet mjeri u milijunskim iznosima. Činjenica pak da je i sam ministar liječnik zacijelo na te iznose neće imati negativan utjecaj.

Mrsićeva zamisao o radu bez plaće samo ilustrira opći odnos vlasti prema građanima kojih je ionako sve više bez plaće i sve više s plaćom koju kao da i nemaju. Ilustrira opći pohod vlasti na novčanike sve siromašnijeg stanovništva. U visokotiražnom listu jako, jako sklonom Kukuriku koaliciji čitam jučer naslov “Ima li kraja: nakon struje poskupjet će nam i cestarine?” Državi je potreban novac. Vlada Zorana Milanovića ponaša se kao sve vlasti u takvim situacijama kroz duga stoljeća – novac će uzeti od naroda. Vlast ima moć, zakonodavstvo, institucije, vojsku, policiju i što joj tko može! Ta jednostavna logika karakteristična je za sve režime – uzmi onome tko je nemoćan, udari onoga tko ti ne može udarac uzvratiti.

A kako vlast nalazi izlike? Kad se uništi neka privatna tvrtka a radnici prosvjeduju, u Vladi kažu – pa što mi tu možemo, riječ je o privatnoj tvrtki. Kad ih pak pitaju o poskupljenjima cijena Ininih goriva ili HEP-ove struje, a i Ina i HEP su državni, onda su gotovo spremni novinare proglasiti idiotima, jer, ne određuje cijene država nego tržište! Tako država vadi ruke od svega. Neki ekonomisti kažu – stvorite uvjete za veću zaposlenost i za veće plaće, pa onda, kad stanovništvo financijski ojača, poskupljujte proizvode državnih tvrtki. No kako će financijski ojačati kad ministar rada uvodi rad bez plaće, a i svi drugi ministri se natječu u negativnom proricanju – te će nam biti još teže, te se ne možemo tako brzo oporaviti kad je HDZ deset godina sustavno uništavao zemlju, te moramo pasti do dna da bismo se počeli uzdizati, te će broj nezaposlenih još rasti, a možda će prestati rasti za šest mjeseci, za godinu ili deset godina.

Čačić govori o nekakvim investicijama koje svaki dan baca u javnosti kao što mladenka djeci baca jabuke i bonbone. Nema nagovještaja da bi se proizvodnja mogla proširiti, ojačati i postati konkurentnijom, pa onda ni država neće imati više novca. Ali jedna je rezerva sigurna, zove se narod, on je izdržljiviji od magarca koji dobro podnosi batine a neke trave uvijek nađe. Neki intelektualci na ljevici nemaju baš povoljno mišljenje o Milanovićevoj brizi za ljude. Najmanje ga zanima ono što bi ga po nazivu stranke koju vodi trebalo zanimati najviše - socijaldemokracija. Ima komentatora koji predviđaju eksplozije revolta zbog sve većega siromaštva i nezaposlenosti. Ni Milanović ni Čačić ni Mrsić ni drugi ministri ne bi se odnosili s toliko prezira prema javnosti i pučanstvu da ne znaju kako im nikakav bunt ne prijeti.

Hrvatska je imala samo jedan opak prosvjed, 1997. godine, kad su sindikati i oporba, uz radoznalost iz inozemstva, jurišali na Trg bana Jelačića, to jest na “diktatora Tuđmana”. Danas Jadranka Kosor ne može biti oporba ni u vijeću stanara, sindikati su potrošeno kljuse, a inozemstvu, to jest Europskoj uniji, i cilj je što siromašnija Hrvatska kako bi bila što ovisnija a profiti i kamate profitera i vjerovnika iz EU što veći. To jest, Milanovićeva država i EU zajedno cijede narod, “diktator Tuđman” više im ne smeta.