Ugraditi i kaznenu prijavu u performans

Imam dojam da se većini onoga što se ne pokazuje kao nedvojbena, rokom trajanja neograničena umjetnost dopušta da se šverca kao – suvremena umjetnost. Većina, pak, onoga što se ne može nazvati ni suvremenom umjetnošću, zove se – performance. A paljenje zastave, bilo čije, nije ni performance (jasno, ako nije politički ili ideološki izraz) nego, oprostite na izrazu, drek. Nije riječ ni o kakvu desničarenju, hadezeštini, zatucanosti, konzervativnosti kada se podupire stav da policija ima pravo i treba podići kaznenu prijavu protiv Janeza Janše zbog kidanja hrvatske zastave prije nekoliko dana na riječkom “umjetničkom performanceu”.

Zakon je tu jasan i izričit: kidanje, paljenje, rezanje i ostali načini uništavanja zastave zabranjeni su. I svatko tko to čini mora biti toga svjestan, ugraditi kaznenu prijavu u svoj “umjetnički čin”, a ne se poslije praviti blesav – pa to mi se još nigdje nije dogodilo, pa nisam ja kidao, nego posjetitelji, pa ovo, pa ono...

Ponavljam, zakon je takav, i cijenim svakoga tko rizik zagorčavanja vlastita života ukalkulira u svoje djelovanje. Drugo je pitanje trebaju li zastava i himna biti “sveta krava”, jer da su tako “svete”, onda grbove vjerojatno, kao što duhovito provocira Vedrana Rudan, “plivačice-reprezentativke ne bi nosile na stražnjicama, a vaterpolisti na kitama”. Ali, i da nije “sveta krava”, stvarno ne vidim što je to umjetničko u tome da spališ običnu krpu, ni po čemu, osim po dizajnu, različitu od kuhinjske. Umjetnost je, po meni, jedna jedina – ili jesi, ili nisi umjetnost. Nema ono: nije baš Picasso, Bach ili Cervantes, ali može proći danas, pa ćemo to zvati suvremenom umjetnošću. Jednako kao što nema ni drevne, konvencionalne i alternativne medicine – ili liječi, pa je medicina, ili nije ništa. “Suvremene umjetnosti” slične Janšinoj pun je kufer u novootvorenu Muzeju suvremene umjetnosti s izloženim radovima koji su više davali osjećaj njihovim autorima da se zavaravaju osjećajem umjetnika, nego što pune dušu (osobito danas) promatrača. Velika je razlika između stava “dobro je da bude i toga” i osjećaja kada izađete s izložbe Vlahe Bukovca, na primjer, i tjedan dana nakon toga osjećate da su vam podražene stijenke koje nemaju tu sreću da budu često dotaknute.

Kao područje u kojem je poželjno da dva i dva nisu četiri, umjetnost je uvijek podatna za raznorazne manipulacije, serviranja onih stvari pod bubrege, jer tko je arbitar koji može reći ovo jest umjetnost, ovo nije – i da se svi slože s njime. U nedostatku takvih kriterija, ovaj materijalistički svijet možda nudi jasan kriterij i ja ću ga, eto, koliko god blasfemičan, hladan i bešćutan prema krhkom umjetničkom biću djelovao, iznijeti i bez naknadnog izmotavanja riskirati da budem svezan na lomaču (taština). Uzmite ukupnu cijenu muzeja, bilo kakve ustanove u kojoj se umjetnost izlaže, njezinu vrijednost kao gole nekretnine ili cijenu gradnje podijelite s brojem četvornih metara površina i izračunajte vrijednost jednoga kvadrata.

Ako izložak sam za sebe ne može na tržištu postići cijenu kvadrature koju zaprema ili pokriva – nije je vrijedan. Jasno da karikiram i provociram, ali...