Kako vrijeme odmiče, sve se više nameće pitanje – jesu li uhićenje Ratka Mladića i haaške presude hrvatskim generalima povezani? Na paradoksalan način povezuje ih već činjenica da su Gotovina i Markač proteklog mjeseca osuđeni zbog “Oluje” kojom je zaustavljen pohod Mladićeve vojske i bez koje bi ta vojska u Bihaću napravila pokolj mnogo gori nego u Srebrenici. Dolaskom nadomak Banjaluke Hrvatska je vojska Srbe prisilila na mirovne pregovore te slijedi Daytonski sporazum, ne baš savršen, ali i danas presudan za održanje Bosne i Hercegovine. Za nagradu, Gotovina i Markač nepravomoćno su osuđeni na 24 i 18 godina zatvora.
Istina, hrvatski su generali napravili teški “zločin” jer je u četiri grada – Kninu, Benkovcu, Obrovcu i Gračacu – “čak” 67 granata palo 200 metara dalje od vojnih ciljeva. “Dovoljno” da se Srbi poplaše i odu. Kad počne granatiranje, civili se svuda prestraše, a prestraše se i vojnici, pa je prema optužnici i presudi Sudskog vijeća s Oriejem na čelu Hrvatska mogla izbjeći kazne jedino da sve do sada nije oslobodila okupirane teritorije.
Ankete su pokazale da 95 posto građana Hrvatske te presude smatra nepravednim, a potpora ulasku Hrvatske u EU pada na 23 posto. Ipak, dolazi nekoliko utješnih poruka iz međunarodne zajednice, od kojih je američka najjasnija. Slijedi i kompenzacija, ali opet pod američkim pritiskom – birokracija Europske unije ubrzava završetak pregovora s Hrvatskom. Istodobno, Brammertz navješćuje uglavnom povoljan izvještaj Haaškog tužiteljstva o Hrvatskoj i nepovoljan o Srbiji, što, uz ubrzavanje naše zemlje, znači dalje usporavanje Srbije na putu u EU.
Prijateljima Srbije u Europi to se baš ne sviđa, pa se predlaže uvođenje monitoringa za Hrvatsku, koji među ostalim može paralizirati našu zemlju u žalbenom postupku u Haagu, ali ostaviti mogućnost i za sve druge vrste kočenja. Na sceni su i mediji, pogotovo britanski, koji zagovaraju motrenje i zato što Hrvatska, uz to što je premrežena korupcijom, ima sumnjiv odnos prema ratu, jer, eto, slavi Dan domovinske zahvalnosti obilježen ratnim zločinom. No procjena je bila da sve to zajedno, kad je riječ o ulasku u EU, neće smanjiti razliku između Hrvatske i Srbije, pogotovo i zato što su neki važni međunarodni čimbenici počeli postavljati pitanja o pravednosti presude Gotovini i Markaču. Stoga je uslijedio najjači srbijanski adut – uhićenje ostarjeloga i bolesnog Mladića. Tako će Srbija početi stizati Hrvatsku, a Hrvatima nezadovoljnim presudama njihovim generalima moći će se reći – što hoćete, pa vidite da su i Srbi predali svoga “nacionalnog junaka”.
U tom uravnoteživanju, naravno, briše se razlika između agresora i krvnika Mladića i hrvatskih generala osloboditelja koji su spriječili upravo njegove nove zločine. Sve upućuje na to da su Srbi znali gdje je Mladić, da su ga, vjerojatno i uz znanje svojih prijatelja u Europi, čuvali za najpogodniji trenutak, u kojem će se anulirati prednost Hrvatske i “opravdati” zastrašujuće presude Gotovini i Markaču. Prije godinu dana “Slobodna Bosna” je objavila da se Mladić krije u okolici Zrenjanina, što će reći da se znalo gdje je.
Sjetite se onih pritisaka na Hrvatsku iz vremena Gotovinina bijega, sumnjičenja da je ovdje ili ondje u Lijepoj našoj, dolaska stranih obavještajaca..., a Mladić se krio u srcu Srbije! I kakve je posljedice Srbija imala zbog toga, kakve sankcije? Nikakve! Umjesto posljedica i sankcija, Srbija je poslije 16 godina skrivanja najvećeg ratnog zločinca dobila pljesak i nagradu. Za razliku od hrvatskih političara poslije Tuđmana, koji ropski i poslušnički skaču na prvi mig svojih europskih i svjetskih gospodara, Srbi ipak znaju voditi politiku. Uspjeli su postići istu “cijenu” hrvatskih osloboditelja i svojih zločinaca, žrtve i agresora.
Četnici su u demokratskoj Hrvatskoj ekstremna, radikalna ljevica s izraženom nostalgijom za filozofiranjem i socijalizmom, a naročito jugoslavijom.