Ukidanje natječaja skandalozna pojava

Da su javni natječaji najčešće namješteni i da na njima pobjeđuje onaj kojega je raspisivač unaprijed odredio, to se zna i od jučer i od prekjučer. Da su manipulacije i prijevare moguće i na tajnim izborima, to je također općepoznata činjenica. Pa ipak, iako se natječaji često lažiraju, a na tajnim se izborima naveliko vara, moderni demokratski svijet ne odustaje ni od javnih natječaja, ni od tajnog glasovanja. Dapače, istinski demokratska društva nastoje pronaći što učinkovitija sredstva da se obje institucije zaštite i unaprijede.

Hrvatska je vlada, međutim, prije nekoliko mjeseci donijela odluku da se u sva naša ministarstva mogu zapošljavati ljudi bez raspisivanja javnog natječaja, a nedavno je obnarodovala i svoje novo demokratsko dostignuće: da se bez ikakve unaprijed poznate procedure može namještati perosnal i po drugim javnim službama i državnim poduzećima. Javni natječaji u Hrvatskoj nisu formalno ukinuti, no praktički su likvidirani. Jer, ako ih je prestala prakticirati Vlada, zašto da ih još na životu održava općina? Ako se bez natječaja može postaviti direktor zračne luke u Zagrebu, zašto se u Drnišu ne bi bez zamaranja natječajnom procedurom mogao postaviti direktor škole ili mjesne zdravstvene stanice?

Javni natječaji jesu dobrano kompromitirani, oni mogu biti i smetnja u upravljanju, no i takvi kakvi jesu, ipak su kakvo-takvo jamstvo ravnopravnog pristupa slobodnom radnom mjestu. Naravno, pod pretpostavkom da još nismo odustali od društva pravednosti i jednakih mogućnosti za sve građane. Ako ništa drugo, iz natječaja je uvijek vidljivo za kakve se “poslove i zadatke” traži radna snaga. U natječaju su opisani uvjeti koje svaki kandidat mora ispunjavati, a dobra mu je strana i to što može biti podloga za ulaganje prigovora nezadovljnog natjecatelja, pa i za podizanje tužbe na građanskom sudu. Naposljetku, natječaj omogućuje sredini u kojoj se raspisuje da zna tko, koga i gdje zapošaljava (ili uhljebljuje).

Natječaji su (pre)često karikatura onoga što bi morali biti, no to još nije razlog da se kao demokratska institucija bace preko palube, nego bi morao biti izazov da se dovedu u red. S natječajima je (ne zbog njih samih, nego zbog onih koji ih zloupotrebljavaju) teško, no bez njih ne možemo imati drugo doli ovo što trenutno, primjerice, imamo na Hrvatskoj televiziji. Koga god od zaposlenika HTV-a vidite na tv-ekranu, tu je “na crno”, bez ikakve regularne natječajne procedure; tko je god od profesionalnih tv-djelatnika prošao proceduru, s ekrana je maknut (ako nije, bit će skoro)! Takvo je izvrnuće u EU-27, kamo se spremamo, i rijetka i pomalo skandalozna pojava.

Na početku sam spomenuo i instituciju tajnog glasovanja. Ne boj se, dragi čitatelju, ta još nije ukinuta. Zasad je tek okrznuta, jer procedura javnog natječaja zasniva na tajnom glasovanju (natječajne komisije), no, s obzirom na smjer kojim se krenulo, ne bi bilo zgorega da svi počnemo uvježbavati staru obrambenu akciju NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi)!