Ukinuti neprijatelj

Malo po malo - oprost, pomirenje, Haag, suradnja, put u Europu, suživot, zajednički školski programi, kulturna razmjena, antologije, nagrade - i ostadosmo bez neprijatelja! Ali ne i bez rata. A kakav je to, molim vas, rat bez neprijatelja? Šugav, jer on svoje aktere, a to smo, s obzirom na to da smo ostali bez neprijatelja, samo mi, prokazuje kao sudionike zločinačkog pohoda na nedužne ljude, takorekuć prijatelje.

Kad smo ratovali, znali smo tko nam je neprijatelj. Bile su to postrojbe JNA, dragovoljačke čete iz Srbije, grupice kninskih i ličkih ustaša (izvorno značenje: ustanik, pobunjenik), kordunaških kabadahija, slavonskih lupeža, baranjskih razbojnika i njihova jatačka (modrenije: logistička) mreža. Ti su ubili Josipa Jovića, Gordana Lederera i Sinišu Glavaševića, ti su od 1991. do 1995. svima nama radili o glavi i ti su nam bez ikakve milosti glave skidali. To su bili naši neprijatelji i protiv njih smo se tukli, žestoko i nesmiljeno, svim mogućim sredstvima, s pravom koje su nam davali i hrvatski i međunarodni zakoni. Vodili smo obrambeni i oslobodilački rat i u njemu pobijedili. Koga?

Fantome, jer o neprijatelju se više gotovo i ne smije govoriti. Vrag (ruska riječ za neprijatelja) je iščezao iz saborskih rasprava, međudržavnih sporazuma, većine novinskih komentara, sudskih presuda, udžbeničkih lekcija, pa i iz glava većine hrvatskih državnih dužnosnika. Spomen neprijatelja tretira se kao eksces.

Kažete li da su naši neprijatelji u posljednjem ratu bili Srbi, nastradali ste. Odmah ćete s najmanje trideset strana biti označeni kao opasni natražnjak koji Hrvatsku odvlači na Balkan. (Dakako da svi Srbi nisu bili naši neprijatelji, ali je nesporna činjenica da su svi naši neprijatelji bili Srbi.)

Amputacija neprijatelja nije nimalo bezazlena operacija. Ona iz temelja mijenja ne samo pogled na rat, nego i na okolnosti u kojima je nastala Republika Hrvatska. Bez neprijatelja se regularne ratne bitke pretvaraju u obična razbojstva, sjajne pobjede u mračne podvige, a stvaranje Hrvatske Republike u genocid.

Ratnog je neprijatelja (a to nije samo naoružani vojnik, nego i onaj tko tog vojnika naoružava, oblači, hrani i plaća) legitimno pobijediti, a to znači ubiti, raniti, zarobiti, pa i protjerati. Najpraktičnije je, pa i najhumanije, ovo potonje, o čemu svjedoče i stare narodne mudrosti. Iz velike knjige hrvatskih poslovica na kojoj upravo radim, evo ih triju: Bježećem neprijatelju čini prostran put; Kad neprijatelj pleći obraća, učini mu most od zlata; Neprijatelja koji bjega, ne ćeraj.

Potući neprijatelja, oduvijek je bio ne samo glavni, nego i jedini cilj svakog rata. Znaju to i oni kojima nije po volji ni hrvatska ratna pobjeda, ni neovisna Hrvatska, pa su, kad ga već ne mogu obraniti, neprijatelja jednostavno ukinuli.