Uloga srama u hrvatskoj politici

Žena i ja neki smo se dan prošetali do crkve u našem susjedstvu. Pred zatvorenim crkvenim vratima zatekli smo nepoznatog čovjeka kako čisti snijeg. Društvo mu je pravila žena s metlom i košarom u rukama. Nasmijao nam se i bojažljivo upitao smije li nešto pitati.

– Da, izvolite.

– Je li vam ga žao? – protisnuo je tihim glasom, sa smiješkom bez radosti.

– Koga? – odvratio sam mu premda sam odmah shvatio na koga misli.

– Sanadera – spremno je objasnio čistač snijega.

– Što s njim? – okosio sam se na njega drsko, kao da mi je nešto skrivio.

– U zatvoru je, teško mu je, a ima dvije kćeri – smireno je protumačio tužni čistač sa smiješkom na licu. Zadnje riječi: “dvije kćeri”, izgovorio je dva puta.

– A, ne brinite se vi za njega, snaći će se on – rekao sam i odmah zažalio jer moje su riječi na nasmijanog tužnog čistača snijega djelovale tako da se potulio, okrenuo i nestao za crkvenim zidom. U političkom univerzumu ima svakojakih čuda, a jedno je od njih emocionalna pustoš koja u njemu vlada. Interesi su u politici sve, a osjećaji ništa. Politika je mrzla, proračunata i bezobzirna djelatnost. Pa ipak, u posljednje se vrijeme – nakon bijega I. S.-a iz Banskih dvora, a onda i iz Hrvatske – o hrvatskoj politici najčešće govori jezikom emocija.

Dapače, na osjećaje se u opisu stanja u našoj politici nerijetko pozivaju i sami njezini protagonisti – političari. Kao da se jezikom hladne analize više ništa do kraja ne može razjasniti. Čistač se snijega za bivšeg premijera iskreno zabrinuo i nad njegovom sudbinom dirljivo ražalostio, no mnogo je više građana koje je nečasni bijeg razljutio. Srdžba je danas u Hrvatskoj masovna pojava, ljudi su zatečeni razmjerima razbojničkog pohoda na državna dobra. Duboko su razočarani političkom elitom. Ali sve bi to još nekako i preboljeli da ih nije potrefila bolest pred kojom su nemoćni, a to je sram!

Srdžba – proći će, strah – stari drug, razočaranje – imamo iskustva, ali sa sramom se živjeti ne može. Čitaju li se komentari po novinama i internetskim portalima, sluša li se što se oko nas govori i uzmu li se u obzir vlastite muke, bjelodano je da hrvatskom građaninu najteže pada – poniženje. Iako stid nije politička kategorija, sumnjam da na današnje političko raspoloženje u Hrvatskoj išta toliko utječe kao taj nepodnošljiv osjećaj. Tko Hrvatima nije kadar pomoći da ga se oslobode, neka ne računa na osvajanje vlasti u Hrvatskoj.

Dok se takav ne pojavi, morat ćemo se snaći sami, primjerice tako da budemo velikodušni i prema onima koji ne osjećaju isto što i mi. Žena i ja smo stoga ponovno odšetali do crkve, ne bismo li pred njom našli čistača snijega. Nismo ga našli, a kad smo ženu s metlom i košarom upitali gdje je gospodin koji je jučer čistio snijeg, začuđeno je odgovorila: Koji gospodin? Nema tu nikoga osim mene, samo ja ovdje čistim snijeg.

Poučak: Povjerujmo u anđele i budimo milostivi prema onima koji su nas osramotili, da se i sami ne osramotimo.