Umijeće pristajanja

Jedno od umijeća koje nikada dovoljno nećemo moći svladati jest i umijeće pristajanja. O pristajanju je pisao naš klasik Slobodan Novak u istoimenome romanu, no nije mi namjera pisati o njegovim umjetničkim dosezima već o tome kako, u tom kontekstu, vjernik prepoznaje Božju volju u svakodnevnom životu.

Stara je i uvijek aktualna mudrost prepoznati Božju volju u svemu što nam se događa i kako nam se događa pa bismo se lako mogli složiti s Thomasom Keatingom koji kaže kako "glavni čin volje nije napor, nego pristanak". Pritom taj suvremeni učitelj duhovnosti kaže da se tajna rješavanja poteškoća sastoji upravo u njihovu prihvaćanju. Nenavikli na prihvaćanje kao oblik rješavanja problema, jer se porivi našeg neobuzdanog ega eruptivno probijaju u prvi plan, nenavikli smo i na načine Božjeg terapeutskog zahvata u našim životima.

Mogli bismo se donekle složiti s tim da religiozni čini često idu ruku pod ruku s naporom, s inicijativama naših lažnih ja, ali nas posljedice takvih religioznih čina često ne vesele. Štoviše, pokazuju se jalovima pa i promašenima. Često nismo zadovoljni ni sobom ni sustavom u kojemu vršimo takve religiozne čine. Vjera i istinska duhovnost, kad minu varke i krikovi našega ega, još se jedino pouzdaju u Boga na čiju se nazočnost tek treba naučiti pristajati.