Iz vatikanske perspektive stvari doista mogu izgledati drukčije nego što su u stvarnom životu. Posebice, na primjer, iz perspektive vatikanskog sobara i afera koje se nakon Vatileaksa odmotavaju iz papinih odaja koje su, očito, premrežene interesima njemu najbližih kardinala, nadbiskupa i monsinjora i cijele špijunsko-zaplotničke ergele. Iz te perspektive i sudbina porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Milovana izgledala je poput neke mrvice kruha zaostale na stolu nakon obilna ručka, koju je netko pomeo, otresao ili otpuhnuo kad je njemu odgovaralo.
Naime, nakon što se na aferu Dajla već zaboravilo i stekao se dojam da se povratom zemljišta u Dajli i dolaskom biskupa koadjutora s posebnim ovlastima sve primirilo, vijest o iznenadnoj “želji” biskupa Milovana za naprasnim umirovljenjem ponovno je cijeli slučaj katapultirala u javnost. Naime, svima je bilo jasno da je biskup Milovan još lani ne potpisavši sporni dokument o predaji Dajle benediktincima u Pragli, potpisao svoje “samoubojstvo”. Sam je tako odlučio, jer nije htio, kako je rekao, u povijesti ostati zapisan u plejadi slavnih i domoljubnih istarskih biskupa kao onaj koji je poklonio zemlju Talijanima. Premda je bio pod golemim pritiskom, nije htio dati ostavku i još lani otići u mirovinu, pa se predmnijevalo da će ga po dolasku biskupa nasljednika pustiti da na miru proživi još tih nekoliko godina do redovne mirovine, služeći po župama, krizmajući djecu i ispovijedajući grešnike, pastoralizirajući turiste... No, vatikanska iredenta odlučila je biskupa Milovana poniziti do kraja i (opet se zakrilivši papinim autoritetom, koji je sada ipak pod velikim upitnikom nakon onog s početka teksta spomenutog sobara) pritisnuti ga da Svetom Ocu podnese zahtjev za umirovljenjem.
Biskup Milovan učinio je to mirno i dostojanstveno, baš kao što je mirno i dostojanstveno proživio sve one lanjske burne dane. Istodobno, iz hrvatskog biskupskog kora, koji inače zna biti glasan i grlat, nije se čuo ni škrgut. Ništa, baš ništa. Samo muk. Biskupi su, valjda, jako dobro shvatili poruku kardinala Bertonea (iza kojega opet viri, gle čuda, onaj sobar!) još lani da će ih “pacificirati”, pa su svoju hrabrost ostavili za neke sretnije dane. Ta biskup Milovan ionako je gotovo godinu dana “klinički mrtav”, pa zašto onda testirati svoju hrabrost pred nečijim golemim autoritetom.
Ipak, netko bi se barem mogao zapitati zašto je kardinal Bertone odlučio baš sada umiroviti Milovana? Ni prije, ni poslije. Valjda se približila ona godina dana kada je Upravni sud rekao da će rješavati spor pa je ovaj potez ostao kao jedan od nedvosmislenih pritisaka na hrvatsko pravosuđe i politiku, dok je episkopat još lani uspješno “pacificiran”.
U svakom slučaju, prije ili poslije, mirovina bi stigla poštenog i dobrog pastira Ivana Milovana. U njegovu slučaju vrijeme ne igra neku ulogu, jer se povijest danas često piše malim slovima da bi se u budućnosti čitala velikim. Mnogo većim nego što se to iz perspektive vatikanskog sobara i njemu sličnih špijuna uopće sada može činiti.