Umjesto o problemu po ljudima

Milanovićev istup u Hrvatskom saboru ipak, kad se slegne divljenje naroda kojem je dosta dva desetljeća HDZ-ove bahatosti i neargumentiranosti, neće ostati zapamćen kao ništa više nego cijeli niz napada na političke protivnike koji su išli samo na osobu protivnika, nešto što je ponajmanje primjereno državniku, kako za sebe voli reći naš mladi premijer. Umjesto da se ograničio na argumente, a imao ih je stvarno dovoljno, Zoran Milanović pucao je iz sveg oružja po osobama, a na taj način svakoga bi se moglo dovesti na rub plača.

Nevjerojatno je što je premijer dobio pohvale nakon što je Davoru Stieru rekao da je u njemu teško naći ljudskosti i da ne razumije i ne voli Hrvatsku. Ana Lovrin prošla je još gore, njoj je premijer govorio o kvocijentu inteligencije, o karakteru i o znanju, a Glavašev HDSSB, s kojim je u Slavoniji Milanovićev SDP koalirao, predsjednik Vlade proglasio je polusvijetom. “Ne želim vas patronizirati jer ste stariji od mene i akademik, prestanite sa mnom razgovarati kuloarski,” rekao je Željku Reineru, kojem, eto, ipak nije docirao o kvocijentu inteligencije i obrazovanju... Na kraju, i sam je Milanović shvatio da je pogriješio i otišao predaleko, pa se ispričao, no to nije zaustavilo sve koji su ga zbog agresivnog saborskog istupa hvalili.

Tu bi bilo dobro da se i on prisjeti koliko je pohvala dobivao Ivo Sanader, premijer koji je mandat završio skrivajući svoje blago po imanjima prijatelja. Ili, koliko je napada doživio Franjo Tuđman kad je crvenim, žutim i crnim vragovima proglasio sve koji misle malo drukčije, pa time dozvao tisuće ljudi na zagrebački središnji trg, ljudi kojima je bilo dosta da budu proglašavani neprijateljima države i lošim Hrvatima čim im se nešto u HDZ-ovoj vladavini, a danas vidimo čega je sve tu bilo, nije svidjelo. Zanimljivo je i što se nitko od u Saboru “postrijeljanih” HDZ-ovaca nije dosjetio izvući latinsku izreku, koje Milanović tako voli, jednu koje bismo se svi puno češće trebali prisjetiti i koja upućuje da se u raspravi nikad ne ide na čovjeka, nego samo na stvar, na ono o čemu se raspravlja. Ad rem, dragi premijeru, bilo bi i u Saboru dosta. Ali, nažalost, ni šef oporbe Tomislav Karamarko nije ostavio ništa bolji dojam, u Saboru je šutio, a govori sad, nakon bitke daje svoje tumačenje.

Možda će i on, kao Milanović, u oporbi više patiti od bolova u preponama nego od brojnosti izazova koje baca pred vlast, a progovoriti nešto elokventnije tek kad zasjedne na tron. A onda, sa snagom i autoritetom koji daje vlast, okružen zaštitarima i nekim svojim Ratkom Mačekom ili Zinkom Bardić, rugati se protivnicima, razmatrati im ljudskost, obrazovanost i inteligenciju, trpati ih među polusvijet, a sebe hvaliti, te koliko knjiga je pročitao, te koliko zna o međunarodnom pravu. Milanović je tako na neki način nastavio i putem Ive Josipovića, koji je na priču o njegovoj vezanosti za ZAMP odgovorio napadom na Milorada Pupovca i Ivicu Đikića, trančirajući način financiranja manjine i novine koja ga je napala. Obojicu bi valjalo podsjetiti da velika moć nosi i veliku odgovornost, pa bi se svatko tko takvu moć ima morao sam ograničavati, jer kad mač zasiječe, više nema krpanja. Dvojicu hrvatskih muževa, Milanovića i Karamarka, možda je pobijedila Jadranka Kosor. Dok su ostali HDZ-ovci blefirali o tome da nikad nisu htjeli ratificirati sporazum Tuđman-Izetbegović, iako svi dokazi govore da nije tako, bivša premijerka priznala je da se ratifikacija pripremala, ali zbog prečih stvari nije došla u Sabor.