Godinama slušam kako bi iz temelja trebalo reformirati UN, a osobito Vijeće sigurnosti. To je ne međunarodnoj razini postalo svojevrsna mantra, no koliko god je oni koji bi trebali nešto poduzeti ponavljaju, ništa se ne događa, stvari se ne miču s mrtve točke. Paralelno brojni događaji vrlo rječito govore o tome da na našem planetu više nema središnjeg mehanizma koji bi imao snagu, autoritet i ovlasti da se donesu neke odluke i da se učine neke konkretne stvari. Vijeće sigurnost postalo je svojevrsna igračka u rukama stalnih članica koje imaju pravo veta pa prijete da će to koristiti i kada treba i kada ne treba. Nekoliko većih kriza koje su se dogodile posljednjih godina pokazuje da je Vijeće sigurnosti postalo mehanizam za tjeranje inata, pokazivanje političkih mišića i za zaštitu političkih i inih drugih interesa moćnih zemalja članica. Rasprave o tome koje bi zemlje trebale postati nove stalne članice Vijeća sigurnosti zapravo bi trebalo zamijeniti konstruktivnim dijalogom o tome da se u ropotarnicu povijesti baci dosadašnja struktura toga tijela i da se smisli neka nova, ona koja bi bila odraz novoga odnosa snaga. Zašto umjesto Francuske i Velike Britanije stalnom članicom ne bi postala Europska unija?
No sve to se događa zato što struktura svjetske organizacije zapravo odražava stanje nakon Drugog svjetskog rata, odnosno razdoblje Hladnoga rata. No taj svjetski poredak ne postoji već neko vrijeme, a UN se nije ni pokušao prilagoditi novim vremenima. Kako fleksibilnost i volja da se provode promjene zapravo odražava stupanj inteligencije pojedinca, ali i većih skupina i organizacija, mogli bismo zaključiti da UN polako tone u svojevrsnu mentalnu retardaciju, Alzheimer ili demenciju. A u takvim stanjima gotovo nitko ne može biti djelotvoran i efikasan, što je pokazala situacija koja se razvila oko sirijskog kemijskog naoružanja. No zanimljivo je i to da je cijela ta struktura zapravo postala slijepa za neke ljudske probleme. Iako UN-ovo visoko povjerenstvo za izbjeglice radi svoj posao, upravljačka struktura UN-a kao da nije svjesna strašne činjenice da je sukob u Siriji već generirao oko dva milijuna izbjeglica, a da će ih do kraja godine biti oko tri milijuna. To je već sada najveća izbjeglička kriza u posljednjih dvadesetak godina, a svjetska javnost pojma nema o kakvom se zapravo užasu radi, ali ni o tome da uopće nema sigurnog novca za zbrinjavanje tih ljudi koji će u izbjeglištvu vjerojatno provesti i više godina. Stoga nije čudno da djelatnici humanitarnih organizacija već govore o tome da Sirija nepovratno gubi jednu generaciju djece koja će ostati bez obrazovanja i bez kvalifikacija pa onda i bez perspektive za budućnost. UN bi morao biti sposoban “servisirati” ovakve situacije, no žalosno je da to ne može učiniti bez pomoći drugih organizacija.
Iako se većina slaže da je Vijeću sigurnosti najpotrebnija promjena, ne treba zaboraviti ni da je UN mastodont koji treba potpuno prevrnuti i razvaliti. Jer birokracija koja stoluje po raznim sjedištima vjerojatno je najveća i najbolje plaćena na svijetu. UN je i u velikoj krizi vodstva, a tu krizu najbolje utjelovljuje glavni tajnik Ban Ki-moon kojega već sada možemo nazvati najbljedunjavijom i najinertnijom osobnošću na čelu te organizacije. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright, koja je svoju zemlju predstavljala u UN-u, nedavno je napisala da je pokušaj da se reformira UN usporediv s pokušajem da se složi Rubikova kocka s jako puno polja koja se čudesno umnažaju. No navodi i da su ovakve multilateralne organizacije izuzetno važno i nenadomjestivo međunarodno vanjskopolitičko oruđe koje treba sačuvati pod svaku cijenu.