Upropaštena srž Hrvatske

Što god sindikalci o radnim pravima s Vladom uskoro dogovorili ili ne dogovorili, radna su prava u Hrvatskoj sve manja, a radne obveze sve veće. Gledajući naše nejake sindikate i sličnu nam Vladu, najvjerojatnije će se ta tendencija nastaviti. S obzirom na gospodarsko stanje, ljudi bi uskoro mogli biti sretni da imaju posao, da rade, makar i za manje novca.

Lakonski i cinični odgovor na trend rezanja zaposleničkih prava kreće se od sarkastičnoga “nema više samoupravljanja“ do smjernoga upućivanja kako je to “posljedica globalne gospodarske krize”. Dakle, da je svjetski lomovrat socijalizma srušio stari vrijednosni sustav, pa i njegova radna prava, a svjetska ekonomska kriza dovela u pitanje tržišnom gospodarstvu i demokraciji sukladna zaposlenička prava. Ako je tako, jesu li onda nevine i naše upravljačke elite?
 
Uzmeš zaposlenicima regrese, božićnice, prijevoz, darove za djecu... i spasiš državu od bankrota! Kad bi barem bilo tako. I kad bi ljudi još povjerovali da vlast zna što hoće. Kada bi ljudi imali pouzdanja i vjere da upravljači državom imaju strategiju, znanje i viziju kako izaći iz ove gabule, sigurno bi im bilo i lakše odreći se dosadašnjih prava. No, doima li se netko u našoj izvršnoj vlasti kao osoba s vizijom? Najlakše je sve ukinuti – ali to nije strategija. Osobito ne spasonosna. Osim toga, pri našoj vlasti opet se kao savjetnici pojavljuju “gospodarski mislioci“, zagovornici ekonomske politike koja je doživjela svoj hrvatski i svjetski krah. Čak i manje hrvatski nego svjetski slom, jer Hrvatsku su više opljačkale njezine gramzive upravljačke elite nego što ju je pogodila svjetska gospodarska kriza. Našoj je vlasti ta kriza samo k’o naručeno opravdanje. Čak i za ovo što kani s rezanjem zaposleničkih prava. Jer, ako se to, eto, sa zaposlenicima radi u svijetu, onda može i kod nas.
 
Svjetski slom modela liberalne ekonomije Hrvatsku nije ni morao ozbiljnije zahvatiti, da se zemljom u posljednjih desetak godina nije upravljalo amaterski. I da se desetak godina prije toga nije profesionaliziralo “etos hajdučke jagme”, tj. pretvaranje nacionalnog gospodarstva u “rodijački kapitalizam” i u “pajdašku ekonomiju”. Ekonomski model “ništa se ne isplati proizvoditi” upropastio je poslovnu srž Hrvatske. Izrabljivačke tendencije poslodavaca mogle bi pak uništiti i ostatke humanoga u njezinu radnom zakonodavstvu. Da hrvatski upravljači nisu pogrešno vodili zemlju – a istodobno uvjeravali u svemoć tržišta i da je proizvodnja “socijalistička zabluda” – vjerojatno i nismo morali prepisivati sadašnje globalističke zablude kao recepte za izlazak iz krize. Krajnji su izraz globalne profiterske ekonomije katastrofalna naftna bušotina u Meksičkom zaljevu i svjetska laž o svinjskoj gripi. Beskrupulozna gramzivost i žudnja za zaradom i zgrtanjem vjerojatno su naznaka kraja “granice rasta” dosadašnjeg glorificiranog tipa ekonomije.
 
Amerika i EU mogu se vjerojatno oporaviti tek promjenom ekonomskog modela, gdje zaposlenik neće biti samo u funkciji profita. Taj se model istrošio. Da je bilo pameti, manje pohlepe i malo više poštenja, u Hrvatskoj ga nije ni trebalo biti. Ali čini se da našim upravljačkim elitama zadovoljstvo vlastitih državljana i nije najvažnije. Njima je važnije da ih hvale izvan države, netko koga naši upravljači doživljavaju važnim i moćnim, kome mogu pokazivati svoje udvorništvo.

Pa ako obožavana Europska unija u Grčkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj... ukida radna prava, onda će to učiniti i Hrvatska premda i nije u EU. Ali mogla bi biti – ako se EU prije toga, pa i zbog bešćutne logike profita, i sam ne raspadne. Naša Vlada i sindikati mogu dogovoriti što hoće, ali ako se Europska unija oporavi, bit će ionako kako ona kaže.