Ivo Josipović, Vesna Pusić, Jadranka Kosor i njihovi istomišljenici postali su dio „udruženoga zločinačkog pothvata“ kojemu je cilj postizanje ravnopravnosti Hrvata u BiH. Hrvatski HDZ ionako je među bošnjačkim političarima i medijima omražen, sve zbog Franje Tuđmana, a danas su bošnjačkim neprijateljima otvoreno prozvani i Josipović te V. Pusić. I to samo zato što su shvatili da bošnjačka politika, ovaj put pod vodstvom SDP-a Zlatka Lagumdžije, vodi potpunoj političkoj izolaciji tamošnjih Hrvata te da je krajnji trenutak da Hrvatska digne glas u njihovu zaštitu. Jer održanje Hrvata u Bosni i Hercegovini jedan je od najvažnijih hrvatskih nacionalnih interesa!
Josipović je to prepoznao, za razliku od Mesića koji je nacionalnim interesima u deset godina svoje vladavine nanio neprocjenjivu štetu, koji favorizira Bošnjake, a izbjegava Hrvate, i zbog toga je među Bošnjacima omiljen, bez obzira na to što je BiH prijetio čak i vojnom intervencijom. Josipović je pak preko noći postao persona non grata.
Kako i ne bi, Josipović je zapravo uskrisio Tuđmana! Jer današnja situacija u BiH pokazuje da je Tuđman 90-ih i te kako bio u pravu, da je vizionarski shvatio što mu je činiti za tamošnje Hrvate te da Hrvati kraj Bošnjaka ne mogu opstati ako nemaju svoj entitet.
Apsurd nad apsurdima jest danas u tome da se u Haagu očekuje presuda šestorici vodećih ljudi Herceg- Bosne, koji su optuženi kao dio udruženog zločinačkog pothvata na čelu s Tuđmanom u cilju razbijanja BiH, a danas su svi hrvatski političari, osim političkog slijepca Zorana Milanovića, svjesni i složni oko toga da Hrvatima treba treći entitet.
Josipović bi jedino trebao vidjeti tko mu je od njegovih savjetnika donosio krive informacije, manipulirao, podmetao... Možda nešto o tome zna Saša Perković?
Protivljenje Tuđmanovoj politici prema BiH bilo je u prvom redu dnevno-političko politikanstvo, u pozadini su bili i ideološki obračuni, pozicioniranje, ulagivanje stranim centrima moći... A Tuđman je 1994. napisao: „BiH bez dvojbe je najzamršeniji problem u današnjem svijetu, ne samo za nas Hrvate, nego za čitav svijet.
Teška i nejednaka sudbina hrvatskog naroda u BiH mogla je biti, bila je i jest uzrokom podvojenosti i u hrvatskoj javnosti uopće, dijelom u svijetu, pa i našim hadezeovskim redovima...
U sadašnjim uvjetima krize, koju su izazvali Srbi sa svojom agresijom, a Muslimani s idejom stvaranja islamske države, kakva je bila moguća hrvatska politika? Samo i jedino ona koju smo vodili i nikakvih zaokreta nismo učinili od prvih početaka kad je u ime EU portugalski ambasador Cutilleiro iznio onaj plan o kantonalnom uređenju, pa dalje onda Vance-Owenov plan o uređenju na provincije, do toga da se dođe do prijedloga o uniji triju republika.
A zašto je Srbima, koji su počeli agresiju i koja je dovela do izdvajanja srpske republike u Bosni, svijet to dopustio? Zašto... Predviđao sam i spoznavao da Zapad, ta Europa želi da mi Hrvati budemo ti koji će muslimane vezati za zapadnoeuropsku civilizaciju – da ne budu potka za jednu fundamentalističku, ekstremnu politiku, pa i terorizam u Europi.“
Često se prešućuje da su Muslimani u Bosni i Hercegovini bili ti koji su započeli sukob s Hrvatima jer su hrvatskim područjima htjeli nadoknaditi ono što su izgubili od Srba.
Šutke se prelazi preko činjenice da je dvolični Alija Izetbegović Tuđmanu nudio pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj u zamjenu za srednju Bosnu, što je Tuđman odbio.
Herceg-Bosna nikad nije narušila suverenitet BiH, a Tuđman je bio među prvima koji je priznao njezinu nezavisnost.
Baš kao što se već 1994. zauzimao za normalizaciju odnosa sa Srbijom, pa je čak poslije odbio i Amerikance koji su od njega tražili da Hrvatska za njih bude baza za specijalne operacije protiv Srbije. Kad na to nije pristao, postao je omražen! O tempora, o mores!
Živjeli kardinal Vinko Puljić i biskup Franjo Komarica