Usputno maksimirsko sjećanje

BBB-ima, mladićima i djevojkama sudionicima nedavnog velikog Dinamova slavlja usputno prisjećanje na dinamovce koji su prvacima bili prije četvrt stoljeća možda je bila i nepotrebna gnjavaža. Onima, koji se sjećaju tadašnjeg Dinama i tadašnjeg slavlja nedavna je maksimirska večer sigurno bila i večer nostalgije. Ali možda i večer nepotrebnog pretjerivanja. Pa i male nepravde prema Dinamu njihova vremena. Jer, dok su gledali kako se slavi titula osvojena nakon pobjeda nad Međimurjem, Kamen-Ingradom, Cibalijom... sigurno su se nametale usporedbe s vremenom kada se prvo mjesto slavilo nakon pobjeda nad Partizanom, Crvenom zvezdom...

Maksimirska fešta Zdravka Mamića zasjenila je i potisnula generaciju iz 1982. Ta je generacija zaslužila puno više od usputnog maksimirskog prisjećanja. Najmanje, pak, svoje posebno slavlje. Jer osvojiti prvo mjesto u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi nije bilo tek sportski uspjeh. Bio je to ujedno i svojevrsni psihološko-društveno-politički pothvat. Pa na svoj način i kulturološki fenomen. Dinamo je tada bio puno više od nogometa. Navijati za Dinamo u to vrijeme – kao i u ono tridesetak godina prije njega i gotovo dvadesetak godina poslije njega – nije samo značilo navijati za nogometni klub iz Zagreba, čiji igrači nose plave dresove. Dinamo je tada bio puno više od nogometa. Da je Dinamo slovio samo kao nogometni klub, sigurno bi u njegovoj klupskoj riznici bio barem još pokoji pokal za osvojena prvenstva u jugoligi. Dinamo nije bio samo nogometni klub nego i nacionalni simbol.

Da bi Dinamo bio prvakom propale države, nije mu bilo dovoljno samo dobro igrati. S beogradskom čaršijom okupljenom oko Crvene zvezde i s Partizanovim generalima moralo se igrati i na drugi način, voditi “propagandno-psihološki rat” da bi se postalo prvakom. Dinamo to desetljećima jugoslavenskog poraća nije umio, pa onda ni uspijevao. Desetljećima su zato Dinamu ostajali samo sportski pabirci. Dinamo nije morao “igrati” samo protiv moćnog beogradskog sportsko-političkog klana nego i protiv tadašnjih zagrebačkih političkih moćnika.

Znajući da je Dinamo postao nacionalni simbol, oni su navijali da ne bude prvak, bili sretni da je Dinamo peti ili šesti. Dok u Beogradu srpski političari nisu krili da navijaju za Zvezdu ili Partizan, u Zagrebu se nitko od kvazihrvatskih političara nije usudio reći da navija za Dinamo. U turobna vremena, kada se poslije gušenja Hrvatskog proljeća nad Hrvatsku spustila zlokobna hrvatska šutnja, pučko navijanje za Dinamo bio je zapravo jedini nacionalni odušak. Zdušno bodrenje Dinama i sve veća vezanost za nj bio je ujedno glasni prosvjed protiv te politike. Toj je politici odgovarao potuljeni, dešperatni i sportski nemoćni Dinamo.

Generacija dinamovaca, proteklih dana tako skromno i gotovo nezamjetljivo predstavljena kao usputna dekoracija mamićevskog slavlja, na čelu s legendarnim Ćirom Blaževićem, učinila je 1982. ne samo nogometno čudo. Ćiri je uspjelo što nikome prije njega nije. Uspio je istodobno od dotad cendravih i bojažljivih dinamovaca učiniti sportske kamikaze, hipnotizirati hrvatske vazale jugopolitike i preveslati gazde srpske političko-sportske čaršije.

Osvojiti tadašnje jugoslavensko prvenstvo u nogometu bilo je ravno političkom pothvatu Vlatka Mačeka, kada je “iščeprkao Banovinu ispod kandži Karađorđevića“. Mogao je to samo veliki opsjenar poput Ćire. Da je mogao i netko drugi, onda Dinamo na titulu prvaka Jugoslavije ne bi čekao gotovo 25 godina. Osim toga, Ćiro je nacionalnoj energiji koja se skupljala oko Dinama dao i nove poticaje. Bez tada pokrenutog nacionalnog zanosa i zaustavljanja u uniforme preodjevenih delija i grobara u Maksimiru Dinamo nikada ne bi slavio osvajanje prvenstva Hrvatske.