Ostao sam sam. Žnoru, Gajbu i Glavu pokosila je prehlada. Ni na kraj pameti mi nije bilo raznositi im aspirine, limune, sirupe. Što se mene tiče, morat će sami pobijediti u ogorčenoj bitki za ranjenike.
Bez obzira na obruč samoće, koji me je okružio, nisam osjetio tjeskobu, nego neko pritajeno zadovoljstvo i mir. Učinilo mi se da zemlja ide konačno u dobrom smjeru, da ima tu reda i logike i da se napokon znade tko je gazda. I to zbog toga što je Ustavni sud odlučio zaštititi kapitalizam.
Mudra je odluka zabraniti referendum. U ova zajebana vremena nije se pametno kvačiti s gospodarima novca, a što se radnika tiče, njima su ionako odavno sve oteli. I zato mi je smiješno gledati te radničke prosvjede s otužnima parolama “Dajte nam ono što je naše”. Teletabisi, konačno i hvala Bogu, ništa više nije vaše. Ni vaš rad, ni vaše plaće, ni vaš glas. To im je trebalo jasno reći, a ima li primjerenije i časnije institucije od Ustavnog suda da to učini. Osim toga, stvarno je trebalo pomoći kapitalizmu, jedinom i najefikasnijem društvenom uređenju na cijelom planetu.
Nije lako biti bez kontrateže. U takvoj ti se situaciji čini da sve smiješ i možeš, pa me priča podsjetila na 19. stoljeće i situaciju u kojoj je kapitalizam, s još uvijek prisutnim natruhama feudalizma, također bio dominantan. I u što se to izrodilo? U bolesnu težnju da tako dva sjajna, učinkovita sustava zamijenimo nekim, navodno, još boljim i pravednijim, utopijskim društvom jednakih.
Gulag-komunizam je bio dobro poznat rezultat stvari koja je počela prilično nevino, pa su nas Omejčeva i ekipa na vrijeme spasili od nas samih i novog ideološkog skretanja u komunističku provaliju. Odahnuo sam i otišao onako, socijalizacije radi u veliki trgovački centar. Bila je gužva. Od hladnoće se bježalo u šareni kaleidoskop plitkog luksuza. Prolazio sam i gledao otupljena lica ljudi i njihove djece kako u grču kupovanja “troše nešto što nemaju da bi kupili nešto što ne trebaju”. I tada mi je sve postalo savršeno jasno. Gradili smo demokraciju za potrošače.
Odlučeno je da ćete sva svoja građanska prava i obaveze realizirati isključivo u trgovačkim centrima. Odlazak u šoping postao je puno važniji od izlaska na birališta jer vrijedit ćete onoliko koliko trošite, a kad više ne budete mogli trošiti i kada prestanete biti podnošljivo neuredni platiše komunalija, nećete više biti ni potrebni i društvo će vas se riješiti. Kako? Pa pametna će ekipa, kao toliko puta u zadnjih stotinjak godina, inducirati veliku gospodarsku krizu, proizvest će se recesija, koja će za krajnju posljedicu imati smanjenje ionako preobilnih socijalnih prava. Uvjerit će vas se da je za vas najbolje da radite dulje, ali za manje novca.
I ne bojte se, ako vam se učinilo, nije to kontra logike, jer cilj jest da vas što manje dočeka mirovinu. Tako ćete svoje najbolje potrošačke godine sublimirati u kratki interval sjećanja na kupovnu moć koju ste, navodno, imali.
Okretao sam se u šoping-centru oko sebe, uživao u obilju izbora i nikako mi nisu bili jasni fanatici koji su logične mehanizme trgovine ljudima htjeli mijenjati parolama i zlokobno glupim budnicama poput „Ustajte vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad“. Naježio sam se. Povijesno je pamćenje još bilo prejako. Sva sreća što uskoro više neće biti ničeg vrijednoga za zapamćivanje